Koliko ste puta u zadnje vrijeme, pogtovo od početka pandemije korona virusa, čuli sada već čuveno "apelovanje"? Apel za poštovanje mjera, apel za strpljenje, apel za mir, apel za ovo, apel za ono... i što je ta riječ prisutnija stiče se utisak i da postaje sve otrcanija jer se na bilo koje i bilo čije apele više niko ne obazire. Od apela izgleda nema ništa jer svojim postupcima pokazujemo da mi nismo neko ko će svojim razumom pokazati da usvaja molbu ako je ona razumna i korisna. Umjesto apela, sve se više čini, zreli smo za striktna naređenja i uputstva, koja će se, u slučaju nepoštovanja, prelamati preko novčanika..
Apelovati na nekoga sada je već smiješno i postaje bacanje riječi u vjetar umjesto preduzimanja konkretnih poteza. A tu dolazimo i do drugog favorita - "osude".
Vjerovatno najbesmislenija fraza je osuda. Bezbroj puta smo, pogotovo od političara čuli kako "oštro osuđuju" neki događaj ili nečiju izjavu i slično. Pa šta s tim? Pitanje je kakva korist od te "osude"? - Baš nikakva! Ta "osuđivanja" bi trebala da znače da "sudija" smatra kako je dotični događaj ili izjava sraman čin koji se kosi sa nekim ljudskim i građanskim, modernim, moralnim vrijednostima, ali umjesto toga, i još važnije, umjesto konkretnog poteza za sankcionisanje tog dotičnog sramnog čina, ili rada na sprečavanju ponavljanja istog u budućnosti, izražava se prazna "osuda" koja je postala toliko izlizana da nema ama baš nikakvog efekta ni težine ni za koga.
Iako ove riječi u nekom normalnom svijetu imaju značenje i težinu kod nas su postale samo još jedne otrcane fraze bez ikakvog efekta. Potrošene riječi koje se koriste, eto, da se nešto, kao, kaže ali, još važnije i opasnije - da se izbjegne pitanje povlačenja pravih, makar i bolnih, poteza koji bi stvarno nešto promijenili.
Tako ćemo i dalje slušati beskorisne "apele" na koje se niko ne obazire, i "osuđivati" kršenje i neobaziranje na te iste "apele", o kojoj god se situaciji radilo. I tako u krug.
Autor: Hercegnovska svaštara
Коментари
Постави коментар