Foto: waytomonte.com
Na početku turističke sezone 1977. pročula se senzacionalna vijest - ekskluzivni grad-hotel Sveti Stefan otvara svoje kapije radnicima “Fabrike stakla” iz Paraćina.
Novinari su požurili da detaljnije ispitaju kakvo se to čudo dogodilo, da se turistički "Svetac" pokloni pred domaćim gostom. Kakvim bi se to čarobnim računicama jedan tako luksuzan hotel mogao pretvoriti u radničko odmaralište?
Ali, čuda se ne događaju. Nije se dogodilo ni tada na Svetom Stefanu. To je bio fejk njuz.
Paraćinskim staklarima, istina, pružila se prilika da uživaju u raskoši svetostefanskih obala, ali s druge strane, iz kućica koje gledaju na ostrvce.
A na samom ostrvcetu, prenosi Yugopapir, najmanje ili gotovo nikada se ne čuje maternji jezik.
“Čudni zakoni”
Svoju ekonomsku računicu, Sveti Stefan ne zasniva na rasprodaji usluga, već na dubini džepa pojedinca, njegovoj galantnosti i sklonosti da priušti sebi sve što mu padne na pamet.
Zakoni ponude i potražnje ovdje se razlikuju od onih u masovnom turizmu, gdje zarada prevashodno zavisi od broja gostiju. Više ponekad vrijedi jedan ekstra gost nego pun hotel - deviza je visokog turizma, koja i ovdje dobija svoju potvrdu.
Imati priliku nekoliko dana gostiti jednog takvog parajliju koji često poželi "ptičje mlijeko" ravno je sreći, i punoj kasi. Takvi gosti se dugo pamte i uvijek priželjkuju.
“Koga to pamti Crna Gora?”
Među gostima Svetog Stefana bilo je mnogo poznatih imena iz svijeta umjetnosti, politike, biznisa. U čuvenoj "Vili 118" boravili su književnik Alberto Moravija, holandska kraljica Julijana, kralj Umberto, princeza Margareta, slavna filmska diva Sofija Loren i njen muž Karlo Ponti, Monika Viti i drugi, ali se najviše pamti boravak ekstravagantnog francuskog bankara Luja Pastera, unuka slavnog pronalazača vakcine protiv bjesnila.
Svojom galantnošću zasijenio je sve prethodne stanovnike skupocjene vile do sredine sedamdesetih, ali je svojim neobičnim zahtjevima zbunjivao osoblje hotela.
Taj čudni starac darežljivo je plaćao samo za jednu večeru pet miliona starih dinara i u prosjeku dnevno ostavljao u hotelskoj kasi oko tri miliona, ali bi sjutradan odlazio u kancelariju direktora sa zahtjevom da mu se da popust od 10 odsto za taksi do Budve ili za tri đusa!
“Kako sad naći goluba?”
Ovdje je pravilo - najpoželjniji su gosti čiji su prohtjevi veći. Jednom prilikom grupa američkih sladokusaca poželjela je da u meniju ima golubove punjene pilećom džigericom.
Iskušenje nije bilo bezazleno. Kako naći pitome golubove u kraju gdje nebom vladaju orlovi i galebovi?
Neko se, ipak, dosjetio: Vojvodina je puna tih, za ovaj kraj rijetkih ptica, a nije ni tako daleko - "svega" nekoliko stotina kilometara. Valjalo je samo "skoknuti" i donijeti ih.
Iznenađenim gostima željeno jelo servirano je istoga dana, a to zadovoljstvo koštalo ih je samo po 25 dolara.
Zum Reporter članak iz 1977. završava divom s fotografije na početku teksta. “Odavno već u ovaj turistički hram nije sletjela nijedna zvijezda džet-set društva, poput one pompezne posjete Sofije Loren i Karla Pontija, koja bi bila neodoljivi reklamni mamac za bogati snobovski svijet.”
Izvor: Antena M/Yugopapir/Zum reporter
Коментари
Постави коментар