Rat u Ukrajini: Žene i djeca traže spas u Crnoj Gori. Dva naša sugrađanina u humanoj misiji - organizuju besplatan smještaj

Dok rat u Ukrajini bukti, žene i djeca traže spas mimo granica svoje zemlje. Mnogi od njih našli su utočište u Crnoj Gori. Iako su im domovi razoreni, nadaju se kraju ruske agresije i brzom povratku kući.

Rat u okupiranoj Ukrajini otjerao je mnoge porodice sa ognjišta. Devetogodišnji Jaroslav je sa majkom stigao u Bar. Još su mu pred očima slike rata a njegov bijeg sa majkom trajao je sedam dana.

“Iz Ukrajine smo izašli prvog dana rata i uspjeli smo da izađemo iz grada Harsona. On je sada okupirani grad i moja porodica ne može da izađe iz njega. Ne mogu biti sa njima u stalnom kontaktu jer Rusi blokiraju telefone i mobilnu mrežu. U gradu su tenkovi, vojnici sa oružjem…Dugo sam putovala sama sa sinom. Vozila sam sedam dana preko Moldavije,Rumunije do Crne Gore”, kazala je Ukrajinka.

Utočište, daleko od rata, ova mlada žena je sa sinom našla u Baru, gdje je nekad dolazila da ljetuje. Iako je na sigurnom, zabrinutost za ostatak porodice ne prestaje. Nada se brzom okončanju rata i povratku kući.

“Iznajmila sam stan za 250 eura i imam novca za tri mjeseca. Izabrala sam Crnu Goru, jer sam ovdje ranije dolazila i sviđa mi se. Ovdje je baš bezbjedno za đecu. Zahvalna sam centru pomoći za izbjeglice, jer su obezbijedili odjeću za mog sina, jer kad smo bježali iz Ukrajine uzeli smo samo pasoše i ništa više. Vjerujem da će se rat brzo završiti da se vratimo. Tamo nam je ostalo sve”, kazala je Ukrajinka.

Na drugom kraju crnogorskog primorja, u Herceg Novom, Mitar Krivokapić iz Baošića nudi smještajne kapacitete svoje kuće besplatno.

“I ovog puta kada je narod Ukrajine u jednoj teškoj okupaciji, potaklo me i suze su mi promakle kada sam vidio da nedužni ljudi i djeca ispaštaju. Pozvao sam 15 osoba mogu da ih smjestim, i već tri osobe one se nalaze kod njihovih, i mojih prijatelja u Poljskoj, ja svaki dan očekujem kada će doći kod mene i sa zadovljstvom ću ih prihvatiti u ovom teškom vremenu”, kaže Mitar Krivokapić iz Baošića.

Da nesreća spaja ljude, bez obzira na razlike, potvrđuje još jedan primjer iz ovog grada. Stanovi Iraca sada su domovi Ukrajinaca.

“Sticajem okolnosti kad je sve to počelo imao sam ključeve jedne gospođe iz Irske i smatrao sam da bi bilo dobro da taj stan koji je zatvoren neko koristi i tako sam stupio preko ambasade Ukrajine u kontakt sa porodicom koja je došla iz Ukrajine i oni su se smjestili”, kaže Đurica Krnić iz Herceg Novog.

“Htio bih da apelujem, prije svega, na Elektoprivredu Crne Gore jer ti ljudi su smješteni tamo gdje su besplatno, ali neko treba da plati tu struju koju potroše." - dodao je Krnić.

Među izbjeglima iz Ukrajine postoji veliki strah da govore za medije. Krnić, koji je 90-ih godina itekako osjetio ratne teškoće u Herceg Novom i vidio, kako kaže, sve i svašta, to potpuno razumije.

Nevolje i brige tih porodica Đurica je uspijevao da umanji povezujući ih putem radio veza sa ostatkom porodice. To bi i danas radio, ali u Ukrajini ne postoje radio amateri.

“Iz meni još uvijek nepoznatih razloga radio amateri iz Ukrajine nijesu aktivni, takva je odluka njihove države ili vlade vjerovatno iza toga stoje neki razlozi”…”Sistem radio amaterskih komunikacija je u suštini jedini neuništivi sistem veza, jer sve druge sisteme veza, ratna mašinerija dosta lako onesposobi”, kazao je Đurica.

Dok je Đurica spajao porodice iz Bosne putem radio veze, Mitrova kuća bila je i tada dom izbjeglima.

“Ja sam iz BiH primio dvije porodice koje su kod mene našle utočište. Nijesam gledao po nacionalnosti, jedna je bila srpska, jedna muslimanska porodica, da bi u tom nesretnom vremenu krov nad glavom kakvi takvi bili kod mene i domaćinski se tu ponašali”, kazao je Mitar Krivokapić iz Baošića

Svoju humanu misiju ova dva čovjeka nastavljaju da šire. Žele da uključe više svojih sugrađana, ali u Herceg Novom odziv je mali, što potvrđuje nedavno organizovani protest protiv ruske agresije.

“Ako mogu da kažem ljepota pod znacima navoda tog skupa je u tome što su bili zajedno i Rusi i Ukrajinci. Poznajem lično neke državljane Rusije koji određeni period ovdje žive, najvjerovatnije jer nijesu bili zadovoljni stanjem u svojoj zemlji i oni su se čak i organizovali taj skup”, priča Đurica Krnić.

“Zato apel je svima, posebno mi u Crnoj Gori koji smo kroz istoriju teško prolazili, naši partijski lideri da se daju u pamet u ovom teškom vremenu da nađu svoj zajednički jezik jer mir, sloboda i sloga je nešto iznad svega”, dodao je Mitar Krivakopić.

Tom miru se posebno nada Jaroslav. Dok gleda pučinu, zamišlja svoju zemlju i oca kako je brani. U tom trenutku straha najsigurniji je u majčinom zagrljaju.

Izvor: gradski.me