"Ovo je jedan od najgorih slučajeva koje smo vidjeli" - samo je jedan od opisa dr Milivoja Novaka, zamjenika upravnika KBC Rebro u Zagrebu nakon primitka devetogodišnjeg djeteta kome je petarda raznijela šaku i odnijela 3 prsta, 21.decembra ove godine.
Iz godine u godinu uvijek ista priča - petarde i tragedije koje uzrokuju. I uprkos ovakvim upozorenjima uporno ne postoji šansa da se batalimo te besmislice zvane petarda. Suvišno je i pričati da razne kampanje "osvješćivanja" nisu dale ama baš nikakvog efekta - naprotiv, čak i ragedije koje se događaju u pravilu djeci nikako da nas dozovu pameti. Koliko je stradale djece roditelja koji su možda prije samo godinu dana pomislili "ma to se nama neće desit, to je zafrkancija, neka se djeca zabave..." i slično.
I ko je onda kriv kad se "đavo desi" ? Odgovor je - svi.
Najprije "odrasli" koji su sebi uvrtili u glavu da je pucnjava zabavna i na to "lože" djecu a sve pod okriljem neke tradicije ili nekog svog razloga. Upravo odrasli i kupuju djeci petarde, često i "ispod pulta" a još češće sumnjivog i lošeg kvaliteta, i time im direktno guraju opasnost u ruke. Vrlo vjerovatno u svemu ima i doze "muškosti" jer, pucnjava je tobože muški, dijete mora biti "hrabri sin" koji se ne boji... a tu već zalazimo i na područje psihijatrije.
Dio krivice snose i djeca, uprkos tome što, za razliku od odraslih, imaju olakšavajuću okolnost da nisu baš svjesni opasnosti pogotovo kad su mlađi. Djeca kao djeca, bez straha, glavom u zid, pa šta bude, i naravno potpuno needukovana i pod uticajem društva. A bude svašta, na primjer guranja petardi u cijevi, miksanja baruta, stavljanje u flaše,.. i sličan niz "eksperimentisanja". Jasno je koliko je neophodno na bilo koji način tako nešto izbiti im iz glave, a tu opet loptica dolazi u dvorište "odraslih".
Naravno, dobar dio krivice snose i nadležni. Tako imamo paradoks da su pirotehnička sredstva, već godinama unazad, kada je zvanična prodaja u pitanju "pod kontrolom" te se određeni razredi mogu legalno kupiti u jednom trgovačkom lancu. Sa druge strane, nelegalnu trgovinu da i ne pominjemo. Sankcionisanja i kazni ni na pomolu, a tragedije samo čekaju da se dese. Zar nije pametnije liječiti uzrok a ne posljedice? Znači - sa zakonskom regulativom nešto, uprkos njenom postojanju i primjeni, nije u redu, a svi smo svjedoci da je tek prije par dana, pred same praznike, Vlada Crne Gore konačno utvrdila Predlog zakona kojim je predviđena zabrana kako prodaje tako i upotrebe petardi. Što bi se reklo - dobro ste se sjetili.
A dok zakon ne zaživi, ako zaživi, fitilji za nesreću i dalje će biti upaljeni, a kada se tako nešto desi, na jade svo veselje i praznici. Zar je to potrebno? Zar se zaista ne znamo zabaviti i uživati bez pucnjave? I ne treba zaboraviti da niko nije imun. Ko god upali i najmanju petardu, u bubnju je za izvlačenje "nagrade" - vožnja hitnom pomoći pod rotacijama i boravak u bolnici sa ožiljcima kao uspomena. Ukratko, uzalud sve ako se ne promijeni svijest.
A šta je smisao??? U toku praznika, prvenstveno Nove godine i Božića, važi neko primitivno nepisano pravilo - što jače to bolje. Za ovaj tekst i stav raspitali smo se kod nekoliko odraslih osoba različitog uzrasta i pola koji su redovni bacači petardi i - nijedan jasan odgovor o smislu nismo dobili. Odgovor se uglavnom svodi na "pa eto, ono, da pukne što jače, da nekog prepadne, napravi kao neki štos, tako se radi za praznike, djeca vole i raduju se..." i to je to. Možda smo mi malo starijeg kova, pa tražimo smisao i razlog, ali zar nije ljepše da u ponoć na prelazu iz stare u Novu godinu pukne poljubac voljene osobe, šampanjac i dobra pjesma umjesto petarde. Uz to, kada je Božić u pitanju, i pored najbolje namjere i upornosti da pronađemo dokaz da se prije više od 2000 godina kada je Isus (kako se tvrdi) rođen pucalo kao da je ratno stanje - nismo ih uspjeli pronaći.
Zato još jednom šta je smisao pucačine u noći koja bi trebala biti otvaranje novog poglavlja života i optimizma, novih životnih radosti, novih nadanja, novih mogućnosti, novih radosti koje donosi Nova godina, odnosno u noći koja bi trebala biti tiha, mirna, porodična i radosna - Božić, i traženje nesreće tamo gdje je nema? Neka nam ovo nesretno dijete sa početka teksta, ali i svi drugi, konačno postanu lekcija jer od velikog veselja do tragedije jako je kratak put koji se prelazi u samo par sekundi, svi ga mogu preći, a za njim uopšte nema potrebe.
Autor: Hercegnovska svaštara
Коментари
Постави коментар