Kako nam je uspjelo to da postane pravilo da svaki put, ali svaki put kada su dani sa iole jačom kišom, oko škole "Dašo Pavičić" nastane saobraćajni kolaps?
Da, škola je prepuna đaka, preopterećena je, nastava se odvija u 3 smjene, i nema naznake kada će biti rasterećena kako treba. Da, oko škole vodi uska zaobilazica u jednom smjeru, lako se zakrči. Da, tu je i vrtić, Da, tu su i MUP, Dom zdravlja a u blizini i ZZZ CG i iz svih tih institucija se otimaju oko parkinga kod škole. Da, premalo je parking mjesta. Da, Parking servis je od početka nastavne godine obezbjedio besplatno parkiranje na sat vremena za roditelje đaka najmlađeg uzrasta, ... I da, postoji još čitav niz otežavajućih činjenica koje doprinose nastanku haosa.
I mogli bi sad koliko god hoćemo tražiti krivce u loše rješenoj infrastrukturi i institucijama, i snose dio krivice, to stoji, ali ipak koliko god se trudili u potrazi za krivcem i rješenjem oni ipak ovog puta nisu u fokusu i ključni dio rješenja. Naprotiv. To je u nama.
Škola "Dašo Pavičić" je od nastanka uvijek bila na ovom terenu, u ovom okruženju, i haosa jeste bilo ali ne u ovolikoj mjeri i ni približno ne ovako često. Naime, stariji će se vrlo lako sjetii da se kola nisu palila da bi se dijete vozilo u školu već se navukle gumiđonke "Jugoplastika", kabanica preko odjeće i torbe, uzeo kišobran i - piči u školu. Vozili su se isključivo mališani u prvim razredima i to po 4,5, pa i 6 njih natrpanih u autu. Uz sve to tu je bio i autobus.
Za razliku od danas.
Ako samo malo obratite pažnju, osim što se djeca dovoze kao "grofovi" već sa prvim kapima kiše. Uz to, svako bi sa autom u sami hol škole i čim ne može - eto nervoze, živčanih ispada, psovki i sličnih "kulturno-vaspitnih" vidova komunikacije. A živci danas puknu ekspresnom brzinom, strpljenje se toliko izgubilo da ga nema ni u promilima, toleranciju i lijepu riječ da i ne pominjemo, legne se na sirenu, urla na druge roditelje i dolazimo do jako lijepog primjera i lekcije djeci.
A ako kojim slučajem roditelji ne mogu da ih dovezu - uzima se taxi, normalno, uz (a često i bez) "blagoslova" roditelja. Ali, i taxi je automobil. I on doprinese čepu i zaglavljivanju kod škole.
I sad saberite sve to od početka do kraja, sjetite se svojih odlazaka u školu, podvucite crtu i razmislite - da li je baš neophodno klince koji u školu idu kao na modnu pistu dovesti do samih vrata škole da im ne bi pokisle patike od 200 eura ili skvasili upravo nalakirani nokti i manikir. Dobićete vrlo lako jedan od značajnijih razloga saobraćajnog kolapsa. I ne zaboravimo - nije ovo slučaj samo kod škole "Dašo Pavičić". Ona je samo primjer i kap u moru drugih ali to je već mnogo šira priča koju nam je donijelo to famozno "novo vrijeme".
I do koga je onda? Saobraćajnog haosa će uvijek biti, ali mora li baš biti ničim izazvan. Kiša, koliko znamo, nikog nije rastopila a nekoliko metara pod kišobranom nikom nikad nije napravilo problem.
Autor: Hercegnovska svaštara
Коментари
Постави коментар