(VIDEO) Dokumentarac "Mamula All inclusive" nagrađen na festivalu Slobodna zona. Reljić: "Film o brisanju istorije"

Dokumentarni film „Mamula All Inclusive“ autora Aleksandra Reljića, novinara RTV-a, nakon svjetske premijere na Sarajevo Film Festivalu, imao je nacionalnu premijeru u okviru festivala Slobodna zona u Novom Sadu i Beogradu. Da je film osvojio publiku na prvo gledanje vidjelo se po višeminutnim ovacijama nakon projekcija, a potvrđeno je nagradom publike na ovogodišnjem festivalu Slobodna zona.

Radnja filma odvija se na crnogorskom ostrvu Lastavica, gdje se nalazi tvrđava Mamula, koja je bila koncentracioni logor u Drugom svjetskom ratu pod upravom italijanskih fašista i gdje su prvi logoraši bili žene i djeca iz Gornjeg Morinja. Na to mjesto je crnogorska Vlada odlučila da da koncesiju egipatskoj hotelijerskoj kompaniji na 49 godina kako bi na tom mjestu napravili hotelski rizort. Uprkos pritisku javnosti, ideja je realizovana, uz ustupak da jedna prostorija unutar luksuznog kompleksa bude memorijalna soba u znak sjećanja na stradanja na ostrvu.

Evo što je u intervjuu za RTV rekao autor filma Aleksandar Reljić.

Dokumentarni film „Mamula All Inclusive“ imao je svoju novosadsku, a zatim i beogradsku premijeru na festivalu Slobodna zona i sudeći prema reakcijama publike i nagradi koja je potom došla zaista ste uspjeli da pogodite temu i da je obradite na jedan poseban način. Da li ste očekivali to priznanje?

Definitivno nisam očekivao to priznanje, obaška što film uopšte nije bio u takmičarskoj selekciji, tako da je samim tim ova nagrada u svakom smislu posebna. Drugo, novosadska publika nije imala priliku da glasa za filmove uopšte. Dakle, ovdje pričamo o beogradskoj publici. To nije neka moja pristrasna publika i samim tim priznanje je još veće. Nismo mogli da sanjamo nešto takvo uopšte.

Kakve su bile emocije nakon novosadske projekcije? Kažu da je najteže predstaviti se i nastupiti pred svojima, da li je bilo treme u Novom Sadu?

tekst se nastavlja ... 

Bilo je sve vrijeme treme, što se tiče samih reakcija i onoga kakav je bio odijum publike i uopšte javnosti prema filmu. Ja se još uvijek štipam, još uvijek ne vjerujem da se to sve dešava. Meni je stvarno jako značajno sve to. Posebno, imajući u vidu da smo ovaj film radili punih sedam godina. Da smo počeli na jedan specifičan način, da je sve to izgledalo vrlo teško i gotovo nemoguće da uopšte izrađemo na kraj sa cijelim projektom. Samim tim, sve ovo što sada dešava je dodatno naše zadovoljstvo nakon svega.

Koliko je bilo zahtjevno spojiti u cjelinu tih sedam godina rada i sa kojim izazovima ste se sve suočavali?

U startu nije bila ideja da iz godine u godinu pratimo komemoraciju koja se dešava jednom godišnje na Mamuli. Ali su okolnosti na kraju bile takve da smo mi zapravo mogli samo jednom godišnje da izađemo na ostrvo jer investitor projekta nije imao sluha za saradnju sa nama. Iako smo mi više puta pokušali da stupimo u kontakt sa njima, tražili intervjue i nudili saradnju vezano za popunjavanje sadržaja buduće memorijalne galerije, prosto nije bilo sluha. I onda nam je jedino ostalo da pratimo tu komemoraciju. Sa jedne strane, to se ispostavilo kao još bolja situacija za film jer smo uspjeli da napravimo određenu vrstu protoka vremena i da zaista bilježimo te promjene na ostrvu. A sa druge strane, da zabiljžimo tu promjenu ljudske svjesti u odnosu na cio taj projekat.

Ono što se kroz film prožima jeste tema kulture nesjećanja...

Ne, ovdje se radi o kulturi sjećanja, ali je prikazan zapravo naš odnos prema kulturi sjećanja. A onda je to neko nazvao kultura nesjećanja. Da, ovo jeste film o tome. Ovo zapravo jeste film o brisanju te neke istorije. Sama činjenica da je od mjesta stradanja sada napravljeno mjesto zabave, odmora i relaksacije je veliki problem. U narednih pedeset godina to mjesto treba da bude hotel, a ne neko mjesto koje ima takvu istorijsku težinu kakvu ima Mamula.

Kada ste znali da imate priču?

tekst se nastavlja ... 

Znao sam u onom trenutku kada je neko odlučio da na mjestu stradanja napravi mjesto dekadencije i zabave. Tu ideju je prezentovala Daliborka Uljarević na Sarajevo Film Festivalu 2017. na platformi „True Stories Market“. Meni je nakon njene prezentacije bilo jasno da nakon toga postoji bar neki vjetar u jedra da može da se krene u produkciju jednog takvog filma. Krenuli smo u svojoj produkciji, naravno, jako naivno i onako kako se ne smije raditi, odnosno, mimo svih pravila filmske industrije - pozajmili smo pare i krenuli da snimamo. Tek kasnije smo dobili podršku nekih ustanova.

U kojoj mjeri vam je bio značajan materijal koji ste snimili sa tim pozajmljenim novcem? Da li bi priče bilo bez takvog starta?

Meni se čini da se gotovo svi projekti rade tako. Da biste proizveli dobru priču, potrebno je puno truda i puno resursa u svakom smislu. Tako da su sve priče u tom smislu posebne - zato što nikad ne možeš da dobiješ ono što stvarno hoćeš i da uradiš ono što stvarno treba da uradiš.

Da bismo imali dobru priču potreban nam je junak sa kojim možemo da se poistovjetimo. Na projekcijama se vidjelo da je publika ušla u kožu glavnog junaka Iva ... Da li je od starta bila ideja da on bude nosilac priče?

Kada kreneš bilo koju temu da nađeš, tražiš priču, a da bi našao pravu priču moraš da nađeš pravog glavnog lika. Ja sam naletio na Iva Markovića, na neka njegova svjedočanstva u medijima. Kad smo ga pronašli, znali smo da definitivno imamo pun poogodak. Da kroz njega možemo da ispričamo i priču mentaliteta i priču istorijskih fakata i priču ličnog stradanja i priču današnjice - apsolutno sve je moglo da se ispriča kroz lik Iva Markovića. Taj prvi susret je već odredio cijelu sudbinu projekta, jer da nije bilo Iva, mi ne bi nastavili da snimamo Mamulu s obzirom na sve okolnosti. Ivo je iznio cijelu tu priču od početka do kraja.

Da li biste nešto promijenili, sad kad posmatrate iz ove vizure?

Možda bih još snimao.

Izvor: RTV - Radio Televizija Vojvodine