Može li se čovjek - ljudsko biće ubiti 2 ili čak više puta? Činjenice kažu ne, to je nemoguće. Fizički kada nekog ubijete njega više nema, to je kraj. Ali nažalost, ubijanje često nije samo fizičko. Zvuči mučno što i jeste ali čovjek se iznova i iznova može ubiti i ubijati 2, 3 ili ko zna koliko puta iz početka. Iako ga fizički nema može se ubijati on ali i njegovo okruženje, njegova porodica. Upravo kod nas ova druga metoda ubijanja je prečesta pojava.
I upravo je to slučaj sa Milutinom Lekovićem. Kao da je juče bilo, a juče je obilježeno 4 godine od tragedije koja je šokirala Herceg Novi i Crnu Goru - monstruoznog ubistva policajca Milutina Lekovića kod Galeba u Igalu. Sjećanje koje svakog 15. decembra kod građana izaziva mješavinu tuge, revolta, razočarenja, osjećaja straha ko to prolazi pred nas, nezaštićenosti, opasnosti... a kod porodice iznova novi bol oko svake godišnjice ovog monstruoznog čina.
I ovaj put se na lokaciji ove tragedije obiljeena tužna godišnjica ali se i iznova podsjetilo na sraman odnos države a dijelom i opštine prema ovoj tragediji.
Koliko je država zakazala ili bolje rečeno pokazala svoju slabost a i nesposobnost ili u krajnjem koliko se institucionalno potpuno raspala govori i činjenica da se uprkos svim dokazima i činjeničnom stanju koje zna i šira javnost, a kamoli upućeniji u slučaj, ni nakon 4 godine, ne samo da nema pravosnažne osuđujuće presude monstrumima koji su ovaj zločin počinili već je, ni manje ni više nego Apelacioni sud izvršio, kako je dobro okarakterisano u reakciji Sindikata policije - "novo ubistvo" u vidu ukidanja presude počiniocima ovog nedjela. Detalje možete pročitati ovdje.
Da li je zaista moguće da ovaj, svakom građaninu ali i pravniku, očigledno jasan slučaj nije mogao dobiti epilog i, još gore, da li je ovakav epilog uopšte normalan za jednu državu? Da li je moguće da se porodici uporno ne donosi koliki toliki mir i neki vid satisfakcije? Moguće je i moglo se samo se očigledno u institucijama nije htjelo a građani su sa svojim pritiskom koji su bili dužni da naprave - opet zakazali. I ne, nije i nebi to bio pritisak na sudstvo kak bi se lažno plasiralo. To bi bilo samo vapaj za makar malo pravde toliko neophodne u sveopštoj nepravdi.
Naznake kada će se ova tužna knjiga zatvoriti još nema ni na pomolu. A što je najgore u svemu, otvara se pitanje šta će dalje pisati u knjizi ovog slučaja? Šta će se "ispostaviti"? Da li su ubice samo male nevine mace kojima je možda namješteno? Da li možda kolega pucao? Da li je možda bilo samoubistvo? Da nije možda pucala službena Dacia iz auspuha? Možda je pucao snajperista sa hotela "Igalo"? Kakva će sramne stranice sada biti ispisane u ovoj knjizi sramote crnogorskog pravosuđa?
Pored državnih pravosudnih institucija, opet na našu sramotu, zakazali smo i svi mi redom - i građani, i MUP, i Opština.
Naime, kao što svi znamo, lokacija tragedije je nedugo nakon događaja postala spomen-mjesto što je i razumljivo ali nikako nije razumljivo da se i nakon skoro 4 godine na tom mjestu nije postavila, na primjer, spomen ploča sa fotografijom stradalog Lekovića i jednom ili dvije rečenice koje ukratko opisuju šta se desilo.
Umjesto toga i dalje stoji slika stradalog policajca i to improvizovano na konstrukciji saobraćajnog znaka dok se cvijeće polaže na već postojećoj travnatoj podlozi u okviru postojećeg betonskog parapeta. Ni traga dostojanstvu i pijetetu.
Sramotno je da Opština i MUP CG zajedno nisu bili u stanju da na površinu od samo 1 kvadratnog metra, nema potrebe za više, postave dostojanstveno spomen-obilježje i to već skoro 4 godine! Da li je moguće da se to nije moglo uraditi? Naravno da jeste bilo moguće ali, izgleda opet, nije bilo volje za to. Bez obzira na to kome taj dio betonskog dijela pripadao ili je javna površina nije moguće da se par ljudi nije moglo naći sa vlasnikom ili nekim ko gazduje tim dijelom i dogovoriti da se odvoji i uredi samo jedan jedini kvadratni metar za dostojanstveno obilježje. To je samo 1 kvadratni metar na površini na kojoj niko i ništa ne može graditi niti ima bilo koju funciju i značaj.
I, konačno, zakazali smo mi - građani jer nismo odmah reagovali. Opet smo zaboravili da niko od nas nije bezbjedan od zločina i ljudskog šljama koji je svuda oko nas i vreba. Čini se da smo ugroženiji nego ikad a policiju i njene pripadnike ali i dužnost koju obavljaju uzimamo tako olako. Štaviše, ingerencije koje imaju upadljivo su sve manje pogotovo ako ih poredimo sa onima iz zlatnog doba narodne milicije u SFRJ, no to je već neka druga i šira priča...
Ono što moramo upamtiti je da ne živimo u filmovima, i tragedija Milutina Lekovića nije filmska scena. Ako se ovo desilo policajcu na dužnosti, šta i od koga mi možemo očekivati? Upravo zato je od izuzetne važnosti da se epilog ovog slučaja na sudu konačno riješi i to što hitnije i epilog bude najstrožija kazna a da se mi i oni do kojih je dostojnim obilježjem stalno podsjećamo da smo svi u nekim momentima u životnoj opasnosti. Nažalost, Leković je jedan od ljudi koji su platili najskuplju cijenu - gubitak života. Nemojmo ga ubijati iznova.
Autor: Hercegnovska svaštara
Коментари
Постави коментар