Od tog nedjeljnog jutra 1979, u 6:19 h promijenila se sudbina mnogih. Desio se u tom trenutku katastrofalan zemljotres magnitude 7.0 Rihterove skale i intezitetom IX Merkalijeve na cijelom Crnogorskom primorju. Drhtanje zemlje trajalo je 10 sekundi. Epicentar je bio između Ulcinja i Bara, na 15 km od obale. Poginula je 101 osoba u Crnoj Gori. Stradali su svi primorski gradovi od Ulcinja do Herceg Novog, kao i 250 naselja. Oštećene su 53 zdravstvene ustanove, 570 objekata socijalne i dječije zaštite, 240 školskih objekata. Potpuno je uništen jako veliki dio hotelskih kapaciteta, teško je oštećen veliki broj kulturno-istorijskih spomenika, crkava, muzeja, arhiva. Ogromnu štetu pretrpjeli su putevi jer je oštećeno oko 350 km magistralnih i 200 km regionalnih puteva. Pored svega toga, pojavljivala su se klizišta i odroni. Do kraja 1979. godine registrovano je još 90 jakih naknadnih zemljotresa, sa magnitudom većom ili jednakom 4.0, više od 100 sa magnitudom 3.5 - 4.0, i gotovo 10.000 slabijih zemljotresa.
Od ovog udara prirode prošle su tačno 42 godine a posljedice su ponegdje još uvijek vidljive, mada sve manje jer štete se saniraju, život ide dalje.
Ipak, iz svega treba izvući pouku, ali da li smo je izvukli? Da li nas je tragedija i 101 izgubljen život opametio? Naravno da ne.
Priskočili su tada svi od Vardara do Triglava, nije se gledalo ko je ko - samo se pomagalo. Brojni radnici su dugo godina izdvajali od svog ličnog dohotka za pomoć postradalima. Nepregledni konvoji sa registracijama svih gradova naše velike zemlje dopremali su sve vrste pomoći... ali da li smo sve ubrzo zaboravili? Da li smo uopšte postali bolji? Izgleda da nismo.
Naprotiv, u decenijama koje su uslijedile smo izgubili ogroman i nenadoknadiv dio humanosti i ljudskosti kojom se "busamo u prsa" sada uglavnom po društvenim mrežama. Nažalost, za razliku od tada, u sličnim katastrofama 40-ak godina kasnije, mnogi su počeli da "prebrojavaju krvna zrnca." Priroda nas konstantno opominje a povremeno i dokazuje da nas samo njena velika ljutnja može ujediniti u ljudskosti. Doduše, čast svijetlim izuzecima koji ipak ulivaju nadu da nam možda ima spasa.
A šta tek reći o gradnji? Bili smo pažljivi prvih nekoliko godina, a onda - po starom. Grabi, gradi, divljaj, uguraj gdje god se može... i sve to - nekvalitetno i bez stroge kontrole.
Izgleda da nam još u pamet nije došlo da je zemljotres nepredvidiv. Nauka još nije došla do tog nivoa da ga može predvidjeti, dakle - u svakom trenutku priroda može iskaliti bijes na nama a to je i pokazala kako tada u Crnoj Gori, tako i 2019 u Albaniji, 2020 u Hrvatskoj, kao i u mnogim slučajevima po svijetu.
Zato, nemojmo zaboraviti 1979-u. Sjetimo je se, osvrnimo se i samo se jako nadajmo da se neće ponoviti.
Коментари
Постави коментар