Kao i mnogi drugi međunarodni dani nečega, tako i Prvi maj ima tu sudbinu da se o njegovom značaju i simbolici govori isključivo na sami taj dan, eventualno dan prije a dan nakon - sve se zaboravi i kreće se po starom.
Da podsjetimo, Prvi maj, Međunarodni praznik rada, obilježava se kao spomen na velike radničke proteste održane u Čikagu, 1. maja 1886 godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmoro ih je osuđeno na smrt.
Od tada, ne ulazeći u prava radnika širom svijeta, kod nas smo, može se reći, napravili pun krug. Od obespravljenih radnika poput svih drugih, preko znatnog poboljšanja statusa i prava u socijalizmu, svidjelo se to nekome ili ne, do ponovnog zatvaranja kruga takozvanim "izlaskom iz mračnog komunizma" u kojem se prosječan radnik sistematski uništava iz dana u dan a njegova prava sve više krše i sve ih je manje.
Upravo tokom "mračnog komunizma" Prvi maj imao je najveću simboliku i značaj. Za prvomajske praznike, baš poput danas, nije se radilo, ali to je otprilike to što se tiče sličnosti.
Nekad se tako ovaj praznik željno iščekivao, spajali su se dani i stvarali produženi vikendi, ali nikom ništa zbog toga nije falilo, niti je iko zbog toga propao. Već u ranim jutarnjim časovima, rijeke ljudi bile su na izletištima i urancima širom Jugoslavije. Simbolično su se palile vatre, a kod nas, gotovo čitav Herceg Novi bio je na Čipovini, na Podima.
Proslava je bila praznik čitavog grada. Sa urankom, Gradska muzika budila je Novljane, kretala je rano ujutro od tvrđave Forte Mare i išla kroz grad do Centroproma, potom vraćala do glavnog gradskog trga. Nakon toga kretalo se na Čipovinu - Podi, gdje se uobičajeno organizovala centralna proslava. Mnogi šetnjom, dok se kamionom Stevana Žgice nosilo iće i piće. Čitavog dana družilo se, zabavljalo uz buće, mali fudbal, muziku, šalu... neopterećeno i bezbrižno. Uz svu zabavu, ipak se govorilo i o pravu radnika daleko više nego danas, govorilo se da je radnik u pravu, da se mora štititi i poštovati, ukratko - da je radnik nosilac države. Radniku se taj dan, iako simbolički, posvećivala pažnja i slavio se upravo on - radnik i njegova prava.
A onda su došle 1990-e, koje ne moramo posebno pominjati. Krahom Jugoslavije, krahirao je polako i Prvi maj kao i sva njegova simbolika. Iz godine u godinu, privatizacijama su brutalno uništavana preduzeća, nastala je masovna pljačka pod maskom kapitalizma a za svo to vrijeme, prava radnika su sve više uništavana. Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je trenutni sistem podešen tako da radnike tretira kao robove. Poslodavci brutalno iskorišćavaju ljude do krajnjih granica izdržljivosti. Radnik radi daleko više za daleko manje. Ljudi se drže "na uzici" bez ikakve sigurnosti sa ugovorima od po par mjeseci trajanja. Nikad nije bilo lakše nekom dati otkaz pa makar to bila i trudnica a bolovanje je nešto što se nikako ne smije uzimati. Teško stečeno pravo na neradnu nedjelju ponovo je pod znakom pitanja zbog halapljivosti "gazda" i "biznismena".
Spisak zgaženih prava radnika iz dana u dan sve je duži a Prvi maj sada se pretvorio samo u jedan obični, dugo željeni slobodni dan koji, kao praznik, iz godine u godinu postaje sve besmisleniji. Umjesto dignutog glasa radnika, postao je obični dan za roštiljanje i pivo. Uranaka više nema baš kao što nema ni radnika. Umjesto uranačke vatre, sada gore roštilji koje umjesto radnika sada pale robovi.
Коментари
Постави коментар