Da smo kojim slučajem sretna i bezbrižna zemlja u isto takvom vremenu, vijest da se proširuje Azil za pse na Dizdarici možda i ne bi bila neka vijest. Bilo bi to nešto što je vrlo lijepo i što se podrazumijeva. Istini za volju, i sada je pohvalno što se, koliko - toliko, vodi briga o našim najboljim životinjskim prijateljima i poboljšanju uslova za njihov život uz pokušaje udomljavanja, tako i treba, ali, stvari ipak nisu tako idilične. Sa druge strane, dok Opština, odnosno JP Čistoća medijima, barem za sad, nisu otkrili koliko je budžetskih sredstava utrošeno na ovaj projekat, nekako "ispod radara" promiču daleko prioritetniji problemi koji bi se možda baš novcem utrošenim za proširenje Azila djelimično mogli prevazići.
To su problemi koji se odnose, najprije, na ljude, štaviše - na djecu. Primjera radi, prije samo par dana, Novska humanitarka Zorica Drakulić Vidaković, pozvala je na učešće u akciji kupovine ranaca i školskog pribora za osnovce, sa naglaskom da se te stvari uzimaju na akcijama. Potom, treba li uopšte pominjati koliko je penzionera - socijalnih slučajeva kojima bi se tim sredstvima mogao kupiti ogrjev za zimu ili nešto potrebnije? Ili, da pređemo na infrastrukturu, da li se tim sredstvima mogla popločati, ili makar konačno početi da se popločava, ul. Marka Vujnovića u srcu Starog grada... itd, itd... slobodno nastavite niz.
Da, kao što rekosmo, o Azilu i njegovim četvoronožnim stanarima treba brinuti, i niko nema ništa protiv toga, ali prvo se treba pobrinuti o dvonožnim sugrađanima, pogotovo u situaciji kao što je ova u kojoj se nalazimo, ne samo tokom korona virusa,već decenijama unazad. Prioritet bi, valjda, trebao biti čovjek.
Коментари
Постави коментар