Ne, nije postojala mogućnost da bilo ko i nasluti šta će se tog petka, 12. avgusta 2022- e godine u popodnevnim satima dogoditi na Cetinju i dovesti Crnu Goru na poziciju udarne vijesti crnih hronika svjetskih medija, ali i ujediniti u boli i tuzi sve normalne ljude koji u sebi imaju makar malo ljudskosti i osjećaja. Ne, nije mogao znati ni očekivati niko, uprkos svim analizama stručnih lica nakon svega i naknadnim saznanjima o prošlosti čovjeka koji je taj monstruozni čin izveo, da će njegov tako pomračen um učiniti takvo zlo.
I veliko je pitanje, na koje nikad nećemo dobiti odgovor da li bi, sve i da je moguće vratiti vrijeme, ponovo prepoznali te famozne signale upozorenja koje je, kako se u ovim danima crnogorske tuge, tvrdi od strane struke - slao sami cetinjski masovni ubica mjesecima, pa i godinama prije.
Ali, iako bi to svi voljeli, pogotovo u ovakvim trenucima, nažalost, vrijeme niko nikad vratio nije i nećemo saznati da li bi točak istorije izabrao drugačiji put. Vrijeme ide svojim tokom, teče neumoljivo istom brzinom šta god se dogodilo. Život će i danas, i sutra,i za 100 godina teći dalje i to se ne može promijeniti, ali baš zato nije stvar a ni problem ni u životu ni u vremenu - stvar i problem uvijek leže na nama.
Kao i mnogi tragični trenuci u istoriji, i ovaj 12. avgust - crni petak crnogorske istorije, morao bi biti taj životni šamar koji će nas trgnuti i pokrenuti naš zaokret, potaknuti nas da stavimo prst na čelo, da uvidimo koliko malo treba za veliku nesreću i bol baš kao i za veliku sreću i radost, koliko su sve naše podjele i sukobi ustvari potpuno bezvezni tim više što se ponovo dokazalo da nas samo užasna tragedija može ujediniti.
Ovaj dan i nevine žrtve koje je sa sobom odnio moraju nas ošamariti da spoznamo koliko smo dno dotakli sa našim bijednim podjelama na ove i one, naše i njihove, politikanstvom i religijskim glupostima koje čak ni u ovim danima jezive tuge nisu izostali.
I morao bi, ali nas nažalost ovaj šamar ponovo neće osvjestiti. I dalje će političari upirati prstom jedni u druge a mnogi na to nasjedati, i nakon ovog biće "izvlačenja" od odgovornosti i prepucavanja ko je kriv i ko je koliki propust napravio umjesto da se krene u radikalni zaokret čitavog sistema ali i našeg sopstvenog mentaliteta. I nakon ovog crkva će i dalje biti preduzeće ili politička partija umjesto da je upravo ona već dan poslije umjesto praznih protokolarnih telegrama saučešća uputila ruku pomirenja, I dalje će lažni vjernici biti još lažniji i takmičiti se ko će više puta ukucavati "amin" po facebooku a sa druge strane pozivati na sukob sa neistomišljenikom. I dalje ćemo sa prezirom gledati prvog komšiju jer je druge vjere ili politčke orjentacije i prebrojavati jedni drugima krvna zrnca...
Isto tako opet nećemo vidjeti ni čuti makar i za simbolično "stavljanje mandata na raspolaganje" a kamoli ponuđenu ostavku mnogih odgovornih za razne propuste u nizu. O neopozivim ostavkama ne treba trošiti ni riječi, iako, u stvarnosti, one ništa ne rješavaju ali makar pokazuju neku čovječju vrijednost. Ah, da, pa naši foteljaši odavno već nemaju pojma šta je to. Isto tako nećemo dočekati korijenitu reformu i preispitivanje već dodjeljenih i snažno pooštravanje kriterijuma za dodjelu novih dozvola za naoružanje. I dalje će raditi kumovske i rodbinske veze kao i plave koverte tamo gdje je to jednostavno nedopustivo. I što je najgore, nećemo dočekati konačno otarašavanje od, zaista krajnje primitivne i potpuno prevaziđene, tradicije posjedovanja oružja.
Jednostavno, i dalje ćemo u svemu nastaviti po starom.
Već 19. avgusta čeka nas glasanje o povjerenju Vladi Crne Gore i već tada dokazaće se da je izreka "Istorija je učiteljica života" - notorna laž u našem slučaju, i već za nekoliko dana ova užasna tragedija biće bajata vijest, a 10 izgubljenih života samo još jedni podaci u crnoj statistici.
I, ne, ni ova tragedija neće nas promijeniti na bolje - na ljude. I dalje ćemo biti u modu "da komšiji crkne krava". I dalje nas ljudska nesreća neće doticati. I dalje ćemo biti lažni moralisti... Samo dokle? Šta još treba da se desi da se probudimo i vidimo u čemu smo? Šta treba da se desi da se konačno promijenimo i zamislimo?
I, ne, niko nije mogao znati šta će se desiti tog 12. avgusta... I, ne, nikad nećemo znati u kom budućem trenutku će se možda desiti nešto slično. Ali, da, možemo se promijeniti na bolje. Da, možemo početi slušati jedni druge Da, možemo pozvati i pružiti pomoć. Nemojmo dopustiti da 10 života ostanu samo još jedan crni bilans. Neka nas promijene na bolje. A, sad, na nama je.
Autor: Hercegnovska svaštara
Коментари
Постави коментар