Košćela je listopadno stablo iz porodice brijestova. Može narasti do 25 metara visine i ima veliku, široku krošnju iz koje su prije često izvirivala dječja lica. Nekad je igra na stablu košćele - s kojeg su se brali plodovi, male okrugle, glatke, tamnoljubičaste do crne male bobice koje rastu na dugoj, tankoj peteljci - bila vrhunac dana u dječjem druženju. Bobice su se malo žvakale, a malo ispuhivale iz improvizovanih duvaljki. Služile su kao municija koja se ispuvavala iz raznih cjevastih predmeta kao što danas čine još samo amazonska plemena.
Deblo košćele može narasti do promjera od dva metra, kora mu je tvrda, deblja, glatka i siva, zbog čega se nije bilo ni lako popeti na stablo. Mlade grane su sivosmeđe, korijen dubok, a listovi nazubljenih rubova rastu na dlakavim peteljkama i slični su listovima koprive. Po Dubrovniku još ima dosta stabala košćele, a svaki susret one starije od 30 vrati u veselo djetinjstvo koje se provodilo vanka, u prirodi, s prijateljima, kad virtuelnog svijeta - srećom - nije ni bilo.
Plodovi košćele dozrijevaju u avgustu i septembru, ali sa stabla se mogu ubrati i kroz zimu i proljeće. Slatkasti su i ukusni, mada se od njih nećete najesti. Košćeli, kako kažu stručnjaci, ‘pašu‘ topla i sunčana staništa, a raste uz puteve, u vrtovima, u parkovima i u šumama. U Hrvatskoj košćela raste samoniklo, najčešće u južnim krajevima, dok se na kontinentu uzgaja pojedinačno ili u grupama u parkovima i dvoredima. Sporog je rasta i životni vijek joj je više od 400 godina.
Meso koštice je jestivo, slatkog i teškog ukusa, ali jako ga malo ima, pa se ni dijete od košćela ne može najesti.
Stariji se sjećaju cijevi od trstika koje su im služile kao puvaljke; navaljivali su na ‘protivnika‘ s puvaljkom u ustima, ispuvavajući u njega plod košćele. Znalo je to i zaboljeti. Oni rođeni sedamdesetih i osamdesetih godina koristili su plastične cijevi od flomastera ili cijevi od televizijskih antena, koje su bile dragocjene, a njihov bi nestanak u kući završio i batinama, kao i napadi na omražene susjede.
Na košćelu nas je podsjetio Dubrovčanin Vinko Pančevski, objavivši svoju fotografiju ovog stabla na facebook stranici ‘Dubrovnik u slikama, za sve ljubitelje i obožavatelje istog‘.
"Mojoj generaciji obilježila je djetinjstvo. Danas je nepravedno zaboravljena, zapuštena, a mnogi i ne znaju što je to." - napisao je u svojoj objavi. Da košćela ne bi bila zaboravljena, novinari Dubrovačkog vjesnika nazvali su gospara Vinka i malo popričali o vremenima kad je ovo stablo bilo puno dječjih osmijeha:
"Radili smo puhalice od trstike. Napunili bi puna usta košćela, žvakali i pljuckali, a dio koristili kao municiju za puhalice." - kaže Vinko, koji često sa suprugom Anom šeta Petkom i po Lapadu, gdje raste nekoliko stabala košćele.
"Žena i ja često šetamo kroz Petku, tu su dvije-tri košćele ogromne, pa tamo kraj Kina Lapad. Što je najgore, nikome ne prema. Košćele popadaju po podu, pa mi je čak i neugodno gazit‘ po njima." - govori o košćelama i vremenu kad su se cijenile, vremenu kad je svega bilo manje, ali je radosti bilo više.
"Nitko to ne bere. Prije je glavno bilo krasti narančine i šipke po tuđim đardinima. Jednostavno, djeca su danas drugačija, mi smo morali improvizirati kad je u pitanju igra. Lijepo naše djetinjstvo! Danas je djeci sve nametnuto. Htjeli-ne htjeli, svega se brzo zasite. Potrošačko društvo." - u dvije riječi rezimira gospar Vinko za Dubrovački vjesik.
Čovjek tačno poželi da vidi djecu kako preskaču zidove i kradu voće u njegovom vlastitom đardinu. Ali to su neka prošla vremena.
Dođe li Vam kad da i sad, kao sedamdesetogodišnjak, napravite puhalicu i ispalite koju košćelu?
"Došlo bi meni, ali bi i došli po mene." - smije se sagovornik Dubrovačkog vjesika koji, osim sjećanja na djetinjstvo, spominje i činjenicu da za njegovu generaciju nema zabave.
"Mislim da u našem gradu fali sadržaja za sredovječne ljude i ljude mojih godina. U drugim gradovima nije ovako kao u nas. Jednostavno, fali nam mjesto za izlazak, gdje se nećemo osjećati kao stranci i starci. Kćer nam je u Dablinu, to je potpuno druga atmosfera, u pabovima su ljudi svih generacija i nitko nikoga ne gleda poprijeko." - kaže Vinko.
Košćele se dobro sjeća i Jadranka Ničetić, njegovateljica tradicije i autorka knjiga o istoriji gastronomije dubrovačkog kraja.
"U susjedovom vrtu rasla je velika košćela, čekali smo njene plodove s velikim nestrpljenjem. Na povratku iz škole fermali bi pod velikom krošnjom, natrpali špage sitnim bobicama i polako jedući do mrežaste sjemenke, nogu pred nogu hodili doma. Jedne godine ta košćela je obilno rodila, a mi spremni na svakojake vragolije, odlučili uzeti školske burse, umjesto saketa kojih tada nije bilo u izobilju kao danas. Gornje kuće najavile su donjim kućama u ulici rat, tokalo je spravit ‘municiju‘ i pripravit što više puhalica, tj. šupljih cijevi kroz koje bi snažno ispuhale pice. Školske burse su bile spremne, prepune ‘municije‘ i rat je krenuo, letjele su zrakom brojne sjemenke, uz vrisku i smijeh. Sve je dobro pasalo bez velikih posljedica, tek je pravi ‘rat‘ nastao kad su roditelji shvatili kako je nekolicina nove školske burse upotrijebila za čuvanje košćela. Prezrelim plodovima šporkali su burse koje su tek po prvi put trebali nositi u školu. Pošteno su fasovali, a mi se više nikada nismo igrali rata s picama od košćela." - evocirala je svoja sjećanja Jadranka Ničetić.
Izvor: Dubrovački vjesnik
Коментари
Постави коментар