Šta je zajedničko čudovištu iz Loh Nesa, Snježnom čovjeku i ostavci u Crnoj Gori? - Sumnja u postojanje. Malo šale u kojoj, kao i u svakoj drugoj, ima i makar zrno istine. Naime, kada ste zadnji put čuli da je neko od političara ili funkcionera, bez obzira da li na državnom ili lokalnom nivou, samoinicijativno podnio ostavku ili makar stavio mandat na raspolaganje? Ne možete se sjetiti? Nemojte se čuditi.
Već je odavno svima jasno da bi bili političar ili funkcioner, nebitno da li na nacionalnom ili lokalnom nivou, u našoj zemlji (nećemo širiti na ex-yu zemlje) morate imati obraz kao đon, biti besramni, beskrupulozni, bezobrazni, pohlepni i još mnogo toga i što ste "uspješniji" u tome, veće su šanse da dograbite bolju i isplativiju funkciju. Podrazumijeva se da pritom obavezno morate biti "istaknuti" drug poslušni vojnik u interesnoj grupi zvanoj politička partija a što se više "laktate" i grabite ka vrhu, ili ste, kako se popularno kaže "ambiciozni", to su veće šanse da dograbite isplativiju poziciju kako u interesnoj skupini čiji ste član tako i u nekoj od poluga vlasti.
Kao i uvijek i tu postoje izuzeci koji u sve ulaze iskreno, srcem i ubjeđenjima ali oni se izuzetno često ne mogu snalaziti u toj močvari i blatu kalkulacija, podmetanja, interesa, grabljenja i često "izgore" pa i ne dođu do neke bitne funkcije. Ako i dođu po pravilu bivaju istisnuti, skrajnuti i konačno smjenjeni iz jednog pomalo čudnog razloga - žele da rade kako treba i stručni su u svom poslu. Da, iako se čini paradoksalno, prečesto je upravo to slučaj zadnjih 30 i kusur godina na svim područjima. Zato njima, na kojoj god strani bili i kakva god ubjeđenja imali, svaka čast i hvala, a vraćamo se ovim drugima.
Da bi smo nabrojali sve baljezgarije, lopovluk, afere, skandale itd... na državnom i/ili lokalnom nivou kada su drugovi članovi i funkcioneri definitivno morali podnijeti neopozivu ostavku ili makar staviti mandat na raspolaganje premijeru , predsjedniku, skupštini ili kome god u zavisnosti od funkcije, bili bi nam neophodni mjeseci i opet nema šanse da bi sve popisali pa smo zato izdvojili tek nekoliko aktuelnih primjera iz zadnjih par mjeseci.
- Lažne dojave o bombama u školama. Već skoro 2 mjeseca roditeljskog stresa, totalno nefunkcionisanje redovne nastave i nikako da se pronađu krivci. I uprkos tome 2 mjeseca baš niko se u hijerarhiji ne osjeća odgovornim niti podnosi ostavku jer potpuno očigledno nešto ozbiljno nije u redu u sektorima kojim se "gazduje" kad se toliko vremena i za čitav niz lažnih dojava ne može pronaći krivac. I možda, sa naglaskom na "možda", u ovom slučaju krivca čak i ne bi trebalo toliko tražiti u samoj policiji koliko bi ga definitivno trebalo tražiti na adresi ministra policije kao krovnog čovjeka krovne institucije koji, osim što rješavanje ovog bezobrazluka ne stavlja među prioritete, nije se udostojio ni da jedan jedini put od početka ovog "bombaškog" povlačenja za nos dođe u Herceg Novi i makar uputi oštru poruku "dojavljivaču" tipa "najebao si kad te uhvatimo, a pitanje ti je dana" a roditeljima umirujuću poruku ohrabrenja koliko god ona bila floskula. Ne, ministar se ponaša kao da je HN u tamo nekom Zanzibaru (a možda i jeste). Ponuđena ostavka, povjeravanje mandata premijeru, makar posipanje pepelom i samo malo samokritike npr. "znam, ovo nedopustivo dugo traje, i snosim dio krivice" ? Ma, mora da se šalite. Toliko o odgovornosti prema građanima i služenju istima, jer riječ ministar, podsjetimo, znači upravo to - sluga.
- Nezapamćena sramota sa spaljivanjem karnevala. Brukanje, ispiranje usta i razvlačenje po blatu sa "gradom kulture" širom bivše Jugoslavije. Umjesto makar prividnog "peglanja brljotine" ostavkama odgovornih, uslijedi dolivanje ulja na vatru tragikomičnim obrazloženjima tipa "to je samo karneval, niste razumijeli" ili onim krajnje nezrelim u rangu djece u vrtiću "on je prvi počeo da nas vrijeđa, mi smo mu morali vratiti" itd... Odgovorni za to trebali su da izlete iz fotelja i to ekspresno. Ali, ne, od ostavke baš kao ni od smjene čelnika iz organizacije i odgovornih za bruku - ništa. Čak ni od stavljanja mandata na raspolaganje i kurtoaznog nuđenja ostavke ništa od nikoga ni sa lokalnog a ni sa državnog novoa, npr. ministarke kulture. Jok, idemo dalje na malo ekonomije.
- Bacanje naših 100.000 eura na - ledeni tobogan. Umjesto atrakcije, pare u nečijem džepu. Potrebnih 3.300 eura prihoda dnevno da bi tobogan samo vratio pare i bio na nuli nešto je za šta je bila neophodna dobra procjena da li je to dobar potez ili ne. Bijaše tu neke kao krivične prijave i razvlačenje po medijima ali - ostavke ili povjeravanje mandata na raspolaganje zbog, svima očigledog, pogrešnog poteza koji je izgubio novac građana jok, njente, zero, nula, ništa. Niko se ni u ovom, baš kao ni u prethodnim, sličajevima "ne osjeća odgovornim".
- Institut Igalo i bolnica Meljine. Stanje u Institutu sve gore, sudbina i dalje jako neizvjesna uprkos optimističkim najavama. Bolnica Meljine ni korak naprijed iako je u sistemu javnog zdravstva, ali bez brige, tu je zato čitav niz odbora, komisija i obećanja. I dok oni traže rješenje koje su kao "stručnjaci" već odavno morali da nađu, niko ni u jednom momentu ne istupi i podnese ostavku u nekoj od komisijinih komisija za komisiju i kaže "ljudi ja sam pokušao sa kolegama ali mjesto prepuštam nekom ko je upućeniji, uspješniji..." Neee fotelja se drži zalijepljena za stražnjicu pa makar bila i samo komisijska. Koliko je za agoniju ove dvije institucije u prošlosti trebalo ostavki i "palih glava" niko živi ne bi mogao pobrojati.
Hoćemo li još primjera? Možda trajekt, kolektor, prećišćavač u Meljinama, HTP "Boka"... Bolje ne, i ovi gore nabrojani izazivaju sasvim dovoljnu mučninu.
Ali zašto se prisjećamo misteriozno nestale institucije ostavke? Najprije, odavno znamo da nismo i nikad nećemo biti stvarno uređena zemlja poput neke skandinavske gdje se za par stotina "pogrešno" utrošenih eura građana neopoziva ostavka ministra, bio on kriv ili ne, podrazumijeva.
Ostavka odnosno stavljanje mandata na raspolaganje je prije svega moralan čin koji pokazuje da osoba na nekoj funkciji prihvata grešku i preuzima odgovornost za učinjeno kako svoju tako i onih hikerarhijski lspod njega. Ostavka može biti neopoziva, o njoj se može razgovarati, a ponuđena se može i odbiti. Stavljanje mandata na raspolaganje znači da, ako je riječ o ministru, može mandat povjeriti nekom drugom odnosno smjeniti tog ministra a može ga i ostaviti na funkciji. U većini slučajeva, osim ako je ostavka neopoziva (pa čak i tada), podnosilac ostavke ipak ostaje na funkciji jer ipak su to sve političke igre i kalkulacije. Podnošenje ostavke nije sramota, štaviše njom se pokazuje spremnost da se podnese odgovornost, samim tim i karakter same osobe i u krajnjem, zavisno od situacije, bolji imidž u javnosti, kodeks, čvrstoća i dosljednost u odbrani sopstvenih stavova i još mnogo toga zavisno od situacije.
A zašto je kod nas ostavka postala praktično nemoguć događaj? Iz više razloga.
Prvo, moral, čast i kodeks u politici na kojem god nivou bio u našoj državi su već odavno mrtvi, mučki ubijeni, nema ih ni u tragovima.
Drugo, funkcije, nebitno na kom nivou, dijele se isključivo po ključu partijskim poslušnicima koji ih moraju zadržavati po svaku cijenu kako zvog interesa partije tako i ličnog, odnosno nagrade koju zauzvrat dobija tj mogućnost punjenja sopstvenih džepova.
Treće, odgovornosti više nema, dosljednosti još manje. Na funkcije, bilo političke bilo funkcionerske, odavno se postavljaju ljudi koji su podobni a ne sposobni i samim tim nisu odgovorni ni dosdljedni jer jednostavno nisu ni sposobni da tade to što rade kako bi trebalo da rade a njihovim "razmišljanjima" ionako upravlja interesna grupa.
U moru svega navedenog zato i jeste bio svojevrstan šok kada je predsjednik Jakov Milatović nedavno podnio ostavku na funkcije u stranci. Uprkos tome što se radilo o nekim svađama, raskolu, kalkulacijama i čemu god još, ostavka je ipak ostavka i to je sasvim dovoljno da pokaže kako smo nešto što je u civilizovanom svijetu sasvim normalno, mi doživjeli kao nevjerovatan, nepojmljiv i šokantan potez.
Umjesto tog normalnog, došli smo do toga da se ostavka ne da ni po koju cijenu, to se često čak i javno saopštava obično uz prateća obrazloženja poput "Ja sam u pravu. Kriv je tamo neko drugi ko god on bio. Krivi su svi koji me namjerno napadaju. Krivi su oni prošli. Krivo je podmetanje. Krivi su spoljni i unutrašnji neprijatelji..." Ma svi mogući i nemogući vidovi obrazloženja se ispaljuju samo da bi se odbranila pozicija.
Zatim uslijede nasilna smjenjivanja ili iznuđene ostavke, opet kao plod političkih igara, što je pak "drugi par rukava" i rade se skoro isključivo zato da bi se umjesto tuđeg namjestio svoj kadar a znatno rjeđe zato što neko loše radi i to je to.
Ali, kako god okrenuli, primjeri ličnog, samoinicijativnog podnošenja ostavke su toliko rijetki da su bukvalno dorasli do nivoa fenomena.
Ali nije do njih - do nas je. Mi smo sami naslikali tu sliku tokom proteklih decenija ubistvom svog morala, svog čojstva, svih obraza sa kojima se toliko volimo hvaliti. To je slika koja ilustruje koliko smo potonuli kao društvo. To je slika koja pokazuje naše uporne pogrešne izbore i naše tvorevine jer upravo to su oni koji nas vode zadnjih trećinu stoljeća - naša tvorevina, mi smo ih napravili takvima. To mi biramo, samo gore od gorih i to je postala naša konstanta a što je najgore nema nikakvih naznaka da će se nešto promijeniti na bolje koliko god pesimistički zvučalo. Mi uporno ne želimo da ih natjeramo na pozitivnu promjenu. Mi smo sebi uvrtili u glavu da su "nedodirljivi" i bogom dani. A dok mi ne promjenimo sopstvenu svijest, poslušnici interesnih skupina će nas vući za nos dok im je moto: "Bitno da grabiš dok te ne smjene jer sam ne odlaziš. Sve dajem ali ostavku nikako."
Autor: Hercegnovska svaštara
Коментари
Постави коментар