Kad slabo obraćate pažnju na godišnjice onda poput svih promakne i ova - godišnjica Crnogorske sramote, opsade Dubrovnika, iako nikako ne bi trebala. Ali suštinski nebitno je da li je to baš taj datum, koji dan gore, dolje... sve je to tako nebitno u odnosu na bruku Crne Gore koja se nikad neće sprati. Ali ne samo bruku Crne Gore - već posebno bruku Herceg Novog. I ove, 34-te godišnjice u Herceg Novom se ćutalo i baš zato i nastaje ovaj blog - Herceg Novi ćuti, 34 godine, okreće glavu, nikad se nije izvinio, jebeš državu i političare, na stranu i to šta Vila kliče sa Lovćena, ovaj grad je trebao. Zašto? Zar neko još može pitati zašto?
Ali eto, ako ništa, samo onda zbog ovih par "sitnica": Zbog svih neraskidivih veza sa Dubrovnikom i Konavlima, zbog nebrojeno sklopljenih brakova, zbog niza prijateljstava, zbog zajedničkih Božića i Uskrsa, zbog Novske Konavoske pjace, zbog Libertasa čija linija spašava kad utekne Autosaobraćaj, zbog hiljada Konavljana koji su se u doba Jugoslavije školovali u Novskoj Srednjoj školi, zbog Agruma, zbog Boke, zbog trgovine i "uskakanja" jedni drugima upomoć u "borbi" i dizanju love fureštima, zbog bezbroja prelijepih pa i pijanih ludih noći po Dubrovačkim hotelima, zbog naše "bahatosti" i kurčenja šopingom na Babinom kuku, zbog rituala i objeda u Konavoskim dvorima, Gradskoj kavani i brojnim drugim kultnim restoranima, zbog sletanja i polijetanja sa Čilipa takoreći rutinski jer se za Tivatski aerodrom "nije ni znalo"... a onda i zbog njegovih građana - kukolja u žitu, koji su sav taj zajednički život preko noći popljuvali, pogazili i u ime ovog grada i njegovih stanovnika, što im naravno niko tražio nije, pljačkali i uništavali Konavle i Dubrovnik. Zbog prodaje svega opljačkanog iz Konavoskih domova za budzašto sa Tamića i vojnih FAP-ova. Zbog ljage koja je nanijeta ovom gradu i svakom ko ni u ludilu ni na koji način ne bi naškodio svojim susjedma i prijateljima. Zbog svakog ko se i dan danas crveni od sramote svaki put kad pređe granicu iako nije "ni luk jeo ni luk mirisao". Zbog svih koji i dalje ne zaboravljaju zajednički život, ne suživot, nego baš zajednički, neraskidivi život i veze Dubrovnika i Herceg Novog.
Ostavite se razloga, znamo svi jako dobro da je vrijeme bilo nenormalno, pamtimo dosta toga baš kao što dobro pamte i mnogi Novljani, makar oni koje je sramota. Znamo i za propagandu, prisiljavanja, prijetnje, opasnosti... Ma svi sve dobro znamo, nema se tu više šta ponavljati.
Desilo se šta se desilo, ne možemo proijeniti, ali smo dužni trasirati drugačije puteve a ne ćutati.
Dužni smo makar ono jedno "Oprostite", zbog svega, nama koji to nismo željeli i koji smo tada bili momci, cure, djeca ili se tek kasnije rodili. Zbog naših roditelja, djedova, baba koji nikad nisu pristali na uvaljivanu budalaštinu neke pokvarene bagre da su nam Dubrovčani odjednom neprijatelji, nikad nisu podržali, nikad nisu učestvovali i koji su nas vaspitavali i učili o tim sjajnim vezama naših gradova i usadili otvorenost ka susjedima, bez mržnje, sa poštovanjem, razumijevanjem i razumom.
Možda to "Oprostite" baš ništa neće promijeniti, možda će biti dočekano neprijateljski ali je najbitnije da je iskreno a to se uvijek prepozna. Dovoljno je da bude samo prvi korak.
Krajnje je vrijeme da se ovaj grad suoči sa samim sobom, prestane da živi na nebesima i da se ponaša kao da ništa zapadno od Debelog brijega odjednom ne postoji. Odakle nam pravo na to? Da li je iko ikad sa teritorije Konavala i Dubrovnika ovom gradu naštetio? Iko? Ikad? I nikad neću razumijeti ona uvjerenja kod građana ovog grada a i ponekih rođenih Novljana poput "Nikad nogom neću kročiti tamo", "Šta ćete kod ustaša", "Nikad više", "Ne zanimaju me hrvati", "Šta me briga za njihov turizam", "Ne trebaju nam"... Ma odakle prava na toliko sranja? Ili ono "Oni nas mrze", "Šta su tek oni nama radili", uništavanje kola, ne smijete pričat, neugodnosti... I još se čudimo tome? I usuđujemo se da se ljutimo i osipamo drvlje i kamenje kad se tako nešto desi. Pa zar stvarno!?
I šta sa tolikim "prolivom", ne izlivom nego baš "prolivom" gradskih političara, doduše i jednog i drugog grada ali pogotovo Novog, o silnoj toleranciji, suživotu, saradnji, povezivanjima... svih redom zadnjih decenija - samo verbalna sranja. Nisu? Dobro, kad su se zvanično sastali gradonačelnici Dubrovnika i Herceg Novog? Kad su dogovorili konkretne saradnje na nekim poljima? Kad su uspostavila saradnju gradska preduzeća? (Pardon, ne računa se mućka sa vodom), kad su čelnici Dubrovnika pozvani na Praznik mimoze? ... i zašto je odgovor - nikad? Istini za volju treba biti jasno i to da političarima bilo lokalnim bilo državnim ne odgovara gradnja novih mostova, pomirenje, saradnja, kontakti, mir, prijateljstva, nova poznanstva među ljudima jer im se smanjuje manevarski prostor za manipulaciju i ispiranja mozga, pa se onda ne treba ni čuditi zašto su fini samo na riječima.
A u realnosti - još su susjedi i dobri poput, na primjer, kasirke koja će uprkos tome što "ispod glasa" kažete da ste iz Crne Gore, bez problema izaći u susret uz riječi "Sve OK, masa ljudi iz Crne Gore trguje kod nas, sad ću Vam ja sve srediti", ili konobara dubrovčanina koji vas već nakon trećeg puta, pored sve gužve zapamti i obrati se riječima "Đe ste ekipa, šta ćemo danas?", ili drugog konobara iz Budve koji se super uklopio u kolektiv restorana sa dubrovčanima, ili prijatelja koji će bez po riječi za Vas uzeti nešto čega u CG nema na svojoj kartici na 36 rata, ili radnice u trgovini koja i dalje ne bi dala svoj OBOD frižider ni za što na svijetu, ili ljudi koji kad čuju da ste iz Novog pitaju da li znate kako je neko sa kim su nekad sarađivali, ili ljudi koji dijele ljubav prema oldtimerima i dolaze jedni kod drugih na susrete, ili bajkera koji dolaze jedni kod drugih na moto skupove, ili pograničnih policajaca i carinika koji su sve spremili da dočekaju i smjeste crnogorske kolege ako bude bila potrebna evakuacija jer je požar blokirao Njivički put...
I sve Vam se to vjerovatno čini kao nešto sitno, možda mnogima neće biti "bog zna šta" jer eto to je ništa u odnosu na "ozbiljne probleme", razlike i raskole koji su, tobože, mnogo krupniji a prepreke u globalu nepremostive, ali dosta više, batalite ta sranja, granice i raskoli su samo u glavama, znate to dobro a, uostalom, i uporna voda što teče "kao konac" može obrušiti betonski zid.
Da, tačno, nikad više neće biti isto, i to je kazna koju ćemo živjeti, to je činjenica. Mnogi Dubrovčani i Konavljani nikad neće zaboraviti šta se dešavalo. Dolaze i nove generacije odgajane da mrze i to sa obije strane - isto zlo koje zajedno sijemo.
Ali mi koji smo makar malo razuma zadržali dužni smo da u novom mostu, pa makar on bio i neki tanki, lizjeri, ugradimo makar jednu ciglu i postanemo bliži jedni drugima. Mi u čije se ime to nije radilo i koji se sramimo mrlje prošlosti dužni smo da ne odustanemo i pružimo ruku. Neka ostane u vazduhu koliko god treba, sve dok je druga ne prihvati, mi smo dužni da kažemo - oprosti!
I znam, mnogi će i popljuvati sve ovo, nabrajati milijarde "argumenata" zašto sve ovo "ne stoji", šta mi znamo kad oni znaju bolje... ma neka, sve OK, nikakav problem, realno nebitno, ali prije nego što počnete ako ste već pročitali do sad, nastavite još jer ćete pročitati izvode iz knjige "Sjećanja na rat - opsada Dubrovnika 1991-1992." koje je 7. decembra na Facebook profilu objavila Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorka NVO "Akcija za ljudska prava"
----------
"Dešavalo se da čovjek ubije mačku i kaže 'to je ustaška mačka'".
"Da su Hrvati uradili od Herceg-Novog što smo mi od Dubrovnika, ja bih stražario na Debelom Brijegu dok sam živ i ubijao svakog ko naiđe otuda. Ne bih ga pitao je li bio u ratu. Ne daj Bože da mi u Crnoj Gori osjetimo ono što su oni tamo osjetili. Mi nijesmo svjesni, ovđe bi bilo još gore. Samo guraju mržnju, ovi političari, mržnja im odgovara."
(Radomir Goranović, Nikšić)
---
"Rat nikome dobro nije donio, posebno ne osvajačima. Mi smo bili osvajači, to je osudjeno na propast."
(Zoran Kapisoda, Cetinje)
---
"Greška je što smo otišli tamo, to je samo što moraš, jer ako ne odeš, ideš u zatvor. Ti ideš njih da napadaš, ne oni tebe, jer to je njihova teritorija. Ali se ne pitaš... Bio sam nekih dva mjeseca i petnaest dana. Ne bih više nikada ni otišao, sve da su me i zvali. Mislim, to je toliko smiješno, da ti nekoga napadaš na njegovoj teritoriji. A kad odeš, nemaš pojma šta je rat. Nije to ličilo na vojsku, nego na raspuštenu bandu. Uopšte se ne poštuju činovi, a imaš bojevu municiju, imaš naoružanje. Svako svakog može da ubije, ne odgovara ni za šta, jer je ratište. Svako jutro nam je naš mlađi vodnik govorio ko će šta da radi, ko na stražu, kako ide ta smjena straže. Tu se najviše pilo. Tu je bilo dobrovoljaca, starijih ljudi, jedva hodaju, a kao otišli da ratuju. Smiješno. ... Bilo mi je ružno kada sam vidio da ljudi kradu svašta. Da ne povjeruješ svojim očima. Uđu u nečiju kuću, uzmu jakne, bilo šta što nađu. Motornu testeru, motor od frižidera... A znam i jednog koji je sav inventar iz kafane strpao u vojni kamion i poćerao."
(Radovan Zlajic, Bijelo Polje)
---
"U Crnoj Gori u to vrijeme nije bilo volje za istinom. Istina je postojala, u istinama i lažima se diše i izdiše, ali tada je bio interes da se laže. Bila je strašna propaganda, da se 30.000 Hrvata nalazi na granici, samo što nijesu već prešli ovamo... Svako ko je imao dva grama soli u mozgu, znao je da su to obične laži, a laži su često proizvod strahova. Strahovi ne dozvoljavaju da realno i racionalno razmišljate. Prirodno je da se ljudi straše kad im date puške u ruke.”
(Petar Vuceljic, Kotor)
---
"Ja sam bio vozač kamiona. Išao sam za tenkovima. Tu nigdje, blizu granice, nije bilo hrvatske vojske. Oni sigurno gađali nijesu, nijesu imali čime. Makar taj dio. To je bila kod nas teritorijalna odbrana, to što su oni imali oružja zaduženo. Ovo drugo ništa nijesu imali, jer su odmah došli tamo neki mještani, prijavili oružje i predali vojsci tj. nama, neke automatske puške i nešto. To je bila ta teritorijalna odbrana njihova. Samo mještani su bili, oni koji su bili malo moćniji su pobjegli, ovi stari su ostali.”
(Borko Blažević, Mojkovac)
---
"Onaj Emilo Labudović, koji i danas vedri i oblači, objavio sliku Kurda mrtvog na ulazu u Cavtat. Hvataju njega kod Hrvata, kod njega bio. Njih dvojicu izvode. Ovaj Hrvat, ćuti, zanijemio. Nađu dolare i ubiju Kurda. I ovaj Hrvat došao u Morinj, preživio. Ja ga zovem, kaže: „Kakvi, to je Srbin iz Knina“.To je bio čovjek Srbin iz Knina, koji je, jadan, na suncu pocrnio, bio tu fizički radnik. Živa istina.”
(Radomir Goranović, Nikšić)
---
"Išli smo gore preko Dubravke. To je jedno selo, vrlo lijepo uređeno, s mnogo lijepih kuća, farmi… I mi se smjestimo u jednu kuću i tu se ulogorimo. To je bila kuća uglednog mesara, Mata Pulića, aktiviste HDZ-a, bili su tu pamfleti HDZ-a u kući. Čak je ostavio bio, na televizoru, veliki koverat i napisao: „Uzmite što god hoćete... Imate tamo i tamo da jedete to i to. Vino vam je u podrumu. Samo vas kumim i molim nemojte mi zapalit kuću“.
To veče sam stražario. Kiša je padala. Gledam, stražarim i mislim: „Kretenu jedan, idiote jedan, ološu, zamisli da tvoju kuću tamo sad u Kotoru neko ovako stražari, a ti da si u zbjegovima s majkom... kako bi se osjećao?!“ Svašta vam prođe kroz glavu. I bilo je straha. Malo strah parališe, ali vam i da neku motivaciju da budete postojani… Napuštamo tu kuću i samo što smo zašli iza jednog brežuljka, vidiš kulja dim. Ode kuća u vazduh. Tačno se zna ko je zapalio.”
(Petar Vučeljić, Kotor)
---
"Sve vrijeme boravka na ratištu i u prvim borbenim linijama nijesam, kao ni ostali pripadnici Treće čete, imao potrebe da ispalim nijedan metak. Alkohol i šenlučenje bili su glavno obilježje „vojske“ u gradu i van njega. Najodgovornija lica bila su sigurno trijezna jedino pred jutarnje buđenje. Kod lijeganja i preko dana teško. Taj ambijent, moguće i stres, bio je „liječen“ alkoholom. Sad se sjetih, da je prema Mokošici ili negdje na tom dijelu, bilo neko skladište vina gdje su odlazili i punili flaše Koka-kole. To je bilo u enormnim količinama.”
(Budislav Minić, Kolašin)
---
"Koliko je na dubrovačkom ratištu poginulo crnogorskih rezervista i vojnika, vjerovatno se nikad neće saznati. Možda je tačno da ih je poginulo 176, kako je jednom objavljeno. Najmanje tri puta toliko se vratilo s ratišta sa nekim teškim oblikom invaliditeta i nažalost te stradale niko odavno ne pominje, osim njihovih porodica... Mnogi su život izgubili na različite načine. Jedan je poginuo kad je čistio pušku, jedan kad je pucao po kući pa pogodio plinsku flašu, jedan kad se kod Ravnog, vozeći motokultivator, sudario s našim vojnim kamionom. Bio je iz Nikšića. Tada sam naišao i vidio groznu scenu, šlem pun mozga, grozno… Pošto smo na ratištu dobijali Pobjedu vidjeli smo u čituljama da su svi oni stradali “od ustaške ruke”. Evo i još jedan detalj, kad pomenuh Nikšićanine. Kad smo došli na Ravno, odatle je otišla nikšićka brigada Sava Kovačević na drugi položaj i na njih su zapucali naši avioni.”
(Veseljko Koprivica, Podgorica)
---
“Neću mu ime spominjati, jer je pokojni, ali njegov gest je vrijedan pažnje. Ja bih mu dao funkciju na Cetinju ili molio nekoga na Čepikućama da mu daju ulicu. Stariji je bio nego ja sad, možda oko 60 godina. Osim toga, što se s nama svađao i čuda činio, on je jedno jutro, u januaru mjesecu, uzeo i obrezao 3000 loze. On je iz riječke nahije i znao je sve to. Kaže jedan od ovih naših: „Zaslužio si metak“. A on veli, činio sam što mi je drago.”
(Zoran Kapisoda, Cetinje)
---
"Onda smo imali motorole i tim motorolama smo nalazili tu istu frekvenciju s ovim Hrvatima prekoputa. Nešto se tu prvo psuje, čuda, a onda smo par puta pričali. To su bili neki naši vršnjaci - 18, 19 godina. Nije to sad bila neka duga priča, ali odakle si, koliko imaš godina... Par puta smo i pričali sa njima."
(Pedja Nikolic, Podgorica)
---
"Znate, nije mi lako ovo govoriti… Meni je na tako svirepi način oteto i ubijeno dijete koje samo što je navršilo 23 godine. Ali znam da govorim vama koji niste odobravali taj rat, i da će moje i druga svjedočanstva iz vaše knjige pročitati oni koji su mislili poput vas, ali i oni koji imaju svoju djecu, mislim da će to razumjeti. Reći ću samo kako je nevjerojatno teška bila i teškom ostala ta moja tragedija, ta bol, koja nikad prestat’ neće. Ona je možda nalik na nešto kao gubitak dijela vlastitog tijela, bez kojega možeš živjeti, ali ga ne možeš nadoknaditi, niti nikad prežaliti. On, moj Pavo, uvijek je sa mnom. On je za mene tu gdje sam ja, kao što je i danas tu ovaj naš, njegov i moj Dubrovnik.”
(Mirjana Urban)
---
"Ja bih se obratio mladim ljudima. Ovi naši narodi su živjeli ovdje vjekovima i živeće i dalje, sigurno, ali pitanje je kako. Sad vi, mladi, iz ovoga iskustva što mi pričamo, stvarajte sebi bolju budućnost. Da se ne ratuje, da ne doživljavate što smo mi doživljavali i što su vaši doživljavali. Evo ovdje ste čuli priče i s jedne i s druge strane, i svakome je krivo što se to događalo. Svakako, svako je stradao."
(Zlatko Bagoje, Konavle)
---
Autor: Hercegnovska svaštara
Izvor izjava: Tea Gorjanc Prelević - Facebook, Knjiga "Sjećanja na rat - opsada Dubrovnika 1991-1992."
.png)
Коментари
Постави коментар