Stručnjak - partijski neprijatelj br. 1

Profesionalac ste u svom poslu, dokazani stručnjak koji je derao klupu i bukvalno se iz dana u dan decenijama usavršavao, stvarni ste stručnjak (kada kažemo stvarni to i mislimo a ne na "Megatrend" instant eksperte), u nekom momentu bivate potpuno kvalifikovani i izabrani na funkciju direktora preduzeća koji se bavi upravo djelatnošču za koju ste vrhunski edukovani, pokazujete znanje, rukovodite i - eto sranja. 

Iako bi sve ovo trebalo biti nešto sasvim normalno u zadnjih skoro 40 godina od uvođenja višestranačja to je postalo - nenormalno. Znanje i stručnost su postali partijski neprijatelji br. 1 u sistemu izvrnutog ogledala gdje je sve normalno postalo nenormalno, nemoralno moralno, neetičko etičko, lijevo desno, a desno lijevo, kreten i lupeška vucibatina uvaženi građanin, pošten čovjek totalna budala...

Jedan od glavnih faktora sa kojim je dosta toga i krenulo je i "partijski plijen" - baš tako se neslužbeno naziva raspodjela funkcija u državnim i lokalnim institucijama i javnim preduzećima. A to traje decenijama što je u konačnom, pored ostalog, dovelo do realizacije naslova kultnog filma "Kako sam sistematski uništen od idiota".

Naime, parrtijski plijen, kako se, na primjer, doživljava javno preduzeće, dijeli se "po ključu". To znači kad se dogovori većina u lokalnom ili državnom Parlamentu, dogovara se i koje funkcije u kojim preduzećima pripadaju kojoj partiji, prethodni upravljački kadar ekspresno dobija šut-kartu a preduzeće postaje plijen za čerupanje od strane iste ili druge političke partije. 

I potpuno je nebitno da li predmetna partija uopšte raspolaže adekvatnim kadrom u svojim redovima. Ako i raspolaže a nije sigurna u lojalnost tog kadra, razumije se, ne postavlja ga. Po pravilu to onda znači da se na tim funkcijama postavlja hronična neznalica samo zato što je vodeći partijski poslušnik i taj "plijen pripada" toj partiji. 

tekst se nastavlja...

PROČITAJTE JOŠ: Kad porastem biću funkcioner

Istini za volju, namještenik može biti stručan u nekoj drugoj oblasti ali skoro uvijek će biti u raskoraku sa nadležnošću funkcije, primjera radi, doktor će biti Ministar kulture i tako dalje da ne nabrajamo u nedogled i ne silazimo po dubini ili širini kako god... Naravno, partijski namještenik je vrlo stručan u uhljebljivanju drugih partijskih poslušnika i bezpogovornom provođenju partijskih naređenja i to je ono što je ustvari najbitnije.

A onda sticajem okolnosti, poklope se nekako kockice tako da stručna osoba dođe na rukovodeće mjesto preduzeća koji se bavi istom oblasti, i eto sranja sa početka ove priče.

Šta tada? Naravno, partijama se pali crvena lampica upozorenja da se desilo nešto sasvim normalno, plete se mreža i legalno i regularno izabran funkcioner ili direktor se smjenjuje u toku mandata. Naime, politika mora normalnost i profesionalnost pretvoriti u suštu suprotnost radi svog funkcionisanja i sasjeći je u korijenu jer je upravo to neprijatelj pomenutog sistema izvrnutog ogledala.

E sad, zna se ponekad desiti i da politici malo konce pomrse pravo i pravosuđe. Tada može doći do zajebanih situacija.

Najprije treba reći da su pravo i pravda apsolutno najravnomjernije rasprostranjena kategorija u svakoj interesnoj skupini koja se zvanično naziva politička partija. Ni jedna od njih, podrazumijeva se, neće reći ništa tipa "e mi nećemo poštovati pravo ni pridržavati se sudskih odluka", zar ne? Štaviše, svaka će se do ekstrema zalagati baš za poštovanje vladavine prava. 

Odličan pokazatelj koliko partiju savršeno boli neka stvar za vladavinu prava je upravo u intezitetu zalaganja. Dakle snaga zagovaranja obrnuto je proporcionalna nepoštovanju istog. Prevedeno - što se neka partija više kurči zalaganjem za vladavinu prava to vam više pokazuje da će ga više i gaziti ako joj bude prepreka. Ili slikovito opisano kao parafraza replike iz kultne serije "Volimo mi pravo ali ne u svojoj kući".

tekst se nastavlja...

PROČITAJTE JOŠ: Moj do mojega

Ali zašto ako se već za to zalažu? Jednostavno - nelegalna rabota rađena radi čistog interesa interesne skupine jako teško ili nikako se ne može potkrijepiti legalnim postupcima. I onda drndanje po sudovima rezultira kontrom - tj pravosnažnim rješenjem da je, na primjer u ovom slučaju, funkcioner ili direktor nelegalno smijenjen, a šta onda?

Da bi profesionalac, stručnjak, sa svim pravosnažnim rješenjem bio spriječen u destabilizaciji dokazanog političkog poretka, traži se pravni izlaz kakav god on bio ili ne bio i učiniće se bukvalno sve što se može kako bi se zaustavio. Znači, u najkraćem - jebeš sud i sva ona silna prava, šta znaju tamo neke sudije kad je partija a samim tim i njen interes na prvom mjestu - i sve se svodi na to pa po cijenu svega, a za cijenu se ne pita dok je interesna skupina na poziciji.

Ali i dalje ostaje otvoreno pitanje zašto je stručnjak partijski neprijatelj br. 1 ?

Da, na prvi pogled čini se kao pitanje za milion dolara jer logika nalaže da bi partijama baš trebali razni stručnjaci iz različitih oblasti, ali odgovor je ustvari jednostavan pogotovo kad znamo da u izvrnutom sistemu samim tim i logično postaje nelogično.

U svjesno i planski izobličenom kvazivišepartijskom sistemu kakav je naš i malou... ovaj jednoumlju bitno je biti malou... ovaj jednouman, slušati i klimati glavom. Što ste bolji u tome, više ulazite u mašinu i više ćete avanzovati. 

Onoga trenutka kad profesionalac, stručnjak vidi da se radi pogrešno i na štetu, bez obzira da li je član te ili bilo koje druge partije ili ono najgore - nije član ni jedne, postaje najljući neprijatelj jer - upozorava da partija pravi problem i štetu što može biti opasno jer može izaći prljav veš, izbiti skandal, neki birač može dovesti u pitanje podršku a u najgorem slučaju neki građani mogu uključiti mozak na mod razmišljanja. Zajeb žešći, i zato se udara na stručnjaka svom artiljerijom, izvrće se, optužuje se, pljuje se, svim silama stručnjak se pokušava kompromitovati i predstaviti kao najgori neprijatelj naroda i napretka zvanično, partije i interesa nezvanično...

Vjerovatno će sad neko reći "pa tako je bilo u komunizmu"... eeee, samo malo, u komunizmu je sve bilo jasno i onaj ko je htio da se penje više na ljestvici a time i malo više lizati prste dok pretače med, bio je u prednosti ako bi bio član samo te jedne partije. Dakle, startna pozicija, tj članstvo u partiji, bili su jednaka šansa za svakog zato što se radilo samo o jednoj partiji. Pritom i samoj Partiji je značilo da ima stručnjake na svojoj strani, naravno, dok ne guraju nos gdje mu nije mjesto i ne petljaju se u višu politiku nego samo rade svoj posao onako kako treba - stručno. Uprkos svemu čak i u tom sistemu, i stručnjaci su tada imali znatno veće šanse da nađu i dođu na mjesto koje im i pripada čak i ako nisu bili članovi partije.

Znači - partija je ustvari bila čista interesna skupina ali - samo jedna za sve i tu je ta bitna razlika.

Danas partija ima bukvalno ko govana i svaka, ali baš svaka može se nazvati interesnom skupinom. Država je tako postala mala bara puna krokodila kojima se bacaju profesionalci da bi oni kojima je interes na prvom mjestu tako slobodno mogli nastaviti "dijelili plijen" bezbjedno i bez najljućih neprijatelja.

Autor: Hercegnovska svaštara