Ukidanje neradne nedjelje neće nas spasiti - ostavite je na miru

Foto: ilustracija

Danima i mjesecima pod "prisilnim ključem" ugostitelji i zanatlije imaju sve manje nade u opstanak, totalni kolaps prošle, evidentno i ove turističke sezone a jedan od glavnih krivaca ispada - neradna nedjelja. Od početka kovid-krize, skoro pa na mjesečnoj bazi pokrene se pitanje ukidanja neradne nedjelje, sindikati se pobune, Vlada ni tamo - ni vamo i sve prividno utihne do novog pokušaja. 

Zaista, i pored najboljeg truda i pokušaja da shvatimo razloge zašto poslodavci i "biznis" tvrde da treba ukinuti neradnu nedjelju za trgovce da bi se spašavala privreda i sezona - u tome nismo uspjeli. Kao glavni razlozi ZA navode se, između ostalog, očuvanje radnih mjesta, povećanje prometa, privredne aktivnosti, ekonomski rast, saniranje posljedica ekonomske krize, priprema turističke sezone... 

Ali svi ovi razlozi laički i logički rečeno, iz ugla prosječnog građanina - ne piju vodu a evo i zašto. Trgovci kao jedan od ključnih argumenata navode drastičan pad prometa i predstavljaju ga kao posljedicu neradne nedjelje ali neće biti da je tako jer, svi smo mi potrošači i jako dobro znamo da sve što nam treba do ponedjeljka kupimo uglavnom subotom i to čak i više da ne "zafali" tako da se pomet ustvari preliva na druge dane - čista, čak dječija logika. Dalje, pad prometa jeste siguran i drastičan ali ne zbog nedjelje nego zato što svi manje trošimo zbog aktuelne situacije i štednje. Dakle, samim tim, promet se neće povećati, naprotiv, sve i da prodavnice rade 24 sata dnevno - promet se i daje neće povećavati jer će se kupovati, sve češće, samo osnovno. Ekonomskog rasta neće biti zbog svih drugih domaćih i globalnih faktora i tokova a ne jednog neradnog dana u sedmici, tj 4 u mjesecu i to samo u sektoru trgovine. I definitivno ekonomska kriza neće biti sanirana prelivenim prometom i "robovlasničkim" tretmanom radnika nedjeljom. 

A kada već dolazimo do toga, "gazde" i krupni kapital konstantno i sa svakim novim zahtjevom pokazuju i dokazuju nebrigu i robovlasnički odnos. Ni najmanje ih ne zanima što, na primjer, jedna žena mora da "lovi" autobus u 23 h, tako 6 dana u sedmici, i putuje pola sata do kuće zato što se kase moraju zaključiti "u minut" da se, ne daj Bože, ne izgubi 20 ili 50 centi od prometa. Ni riječi o tome što trgovac mora da radi više poslova za jednu nazovi platu, istovara kamion, što čak i doručak plaća "svojoj" firmi, što mora da ostane i do 4 ili 5 sati ujutro zbog popisa a onda opet na smjenu... Treba li pomenuti da nema ni jednog jedinog pomena o dodatnom plaćanju satnica, dnevnica za rad vikendom i praznicima? O svemu ćute čak i sindikati, niko se o ovakvim stvarima ne oglašava, pogotovo ne kad se prosipa silna briga o spašavanju ekonomije i za sve okrivljuje ta neradna nedjelja. Taj dan koji ti ljudi svih 6 prethodnih tako željno očekuju i žele ga za sebe da bi bili sa svojim ukućanima, prošetali, nešto obavili ili jednostavno odmorili. Zato se ne smije zanemariti najvažnije mišljenje i stav upravo onih koji vas uslužuju za pultom, voćem i povrćem, pekarom, suhomesnatom, kasom... trgovaca koji NE ŽELE rad nedjeljom.

Na kraju, mali podsjetnik i doza naše sramote. Svi mi nešto stariji dobro pamtimo kada su prodavnice u Novi bile dominantno PKB i Mješovito i kada se upisivala koja štruca kruva i mlijeka u kesu više da bi bilo za nedjelju jer prodavnice tada nisu radile. A kada su i radile nedjeljom to je bilo do 10 h ili najdalje podne. Radno vrijeme prodavnica je bilo kao i ovo krizno - do 20, eventualno 21 h. I da li nam je nešto falilo??? Jesmo li preživjeli??? Zato i nas mušterije treba ponekad bit sramota što gnjavimo "hoću ovo, neću ono..." ili se "sjetimo" da nam fali neka glupost baš 10 minuta pred kraj radnog vremena pa "utrčavamo" u prodavnicu. Prestanimo biti razmaženi jer i sutra je dan, neće prodavnica pobjeć, ali hoće jedva čekani bus u 23.