 |
| Foto: Dnevni avaz |
Epidemija velikih boginja u bivšoj državi pojavila se nakon dolaska Albanca Ibrahima Hotija s hadža. Svi su se morali vakcinisati i nije bilo izuzetaka.
Nakon što su u rekordnom roku otkrivene vakcine protiv korona virusa koji je u posljednjih godinu i po iz temelja promijenio naš svijet, proces imunizacije je u toku.
Kako piše Dnevni avaz, iako je proces počeo i u Bosni i Hercegovini, on se odvija dosta sporije nego u većini evropskih zemalja, što zbog činjenice da vlasti dugo nisu uspjevale nabaviti vakcine, što zbog nešto loše organizovanog procesa imunizacije. No, takođe, mnogi građani, skeptični prema nauci i skloni teorijama zavjere, odbijaju da se vakcinišu te protestuju protiv mogućnosti uvođenja restrikcija za nevakcinisane.
S ove vremenske distance, izgleda i pomalo zadivljujuće da je davne 1972. godine tadašnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija u svega nekoliko sedmica uspjela vakcinisati čak 18 miliona građana.
Početak
Epidemija velikih boginja u Jugoslaviji izbila je 1972. godine, na području Kosova i Beograda. Bila je posljednja velika epidemija velikih boginja u Evropi.
Početkom 1972. na hadž je otišao kosovski Albanac, po imenu Ibrahim Hoti, iz mjesta Damnjane kod Đakovice. Posjetio je sveta mjesta u Iraku, gdje su bili poznati slučajevi malih boginja. Kući je stigao 15. februara. Slijedećeg jutra trpio je bolove i bio umoran, ali je to pripisao dugom putovanju autobusom. Hoti je ubrzo shvatio da ima infekciju, no, nakon što je nekoliko dana osjećao groznicu i razvio osip, oporavio se – vjerovatno zato što je vakcinisan dva mjeseca ranije.
3. marta razbolio se Latif Mumdžić, tridesetogodišnji učitelj, koji je upravo stigao u Đakovicu da bi predavao. Nije poznato da je imao direktan kontakt s Hotijem. Možda ga je zarazio jedan od Hotijevih prijatelja ili rodbine, ili je bolest pokupio jednostavno prolazeći pored Hotija na ulici.
Kada je Mumdžić dva dana kasnije posjetio lokalni medicinski centar, ljekari su pokušali liječiti njegovu groznicu penicilinom (boginje su virus, pa je to bilo nedjelotvorno). Njegovo se stanje nije popravilo, a nakon nekoliko dana brat ga je odveo u bolnicu u Čačak, 150 kilometara sjeverno u Srbiji.
Tamošnji ljekari nisu mu mogli pomoći pa je kolima hitne pomoći prebačen u centralnu bolnicu u Beogradu. Mumdžić je 9. marta prikazan studentima medicine i osoblju kao slučaj atipične reakcije na penicilin, što je bilo vjerovatno objašnjenje za njegovo stanje.
Širenje bolesti
Slijedećeg dana, Mumdžić je pretrpio masivno unutrašnje krvarenje i, uprkos nastojanjima ljekara da mu spasu život, umro je te večeri. Uzrok smrti naveden je kao „reakcija na penicilin“. Zapravo, dobio je velike boginje.
Prije svoje smrti, Mumdžić je direkno inficirao 38 osoba (uključujući devet ljekara i medicinskih sestara), od kojih je osam umrlo. Nekoliko dana nakon Mumdžićeve smrti, širom kosovske pokrajine izbilo je 140 slučajeva velikih boginja.
Zaraza se ukupno prenijela na 175 ljudi, od kojih je 35 umrlo. Posebno je bila pogođena beogradska bolnica.
Hitra reakcija vlasti
Jugoslovenske vlasti reagovale su hitro. Proglašeno je vanredno stanje. Vlasti su počele s blokadom sela i kvartova bodljikavom žicom. Takođe su uvedene zabrane javnih okupljanja, zatvorene su granice i zabranjena sva putovanja osim najnužnijih.
Hotele je preuzela vojska, a u njih je smješteno 10.000 ljudi koji su možda bili u kontaktu sa zaraženima. Čuvala ih je vojska. Takođe, započela je masovna revakcinacija, koju je pomogla Svjetska zdravstvena organizacija. Donald Henderson, vodeći svjetski stručnjak za velike boginje, doveden je da bi pomogao u novonastaloj situaciji.
U svega nekoliko sedmica, cjelokupna populacija je vakcinisana. Svi su se morali vakcinisati i nije bilo izuzetaka. Do sredine maja zaraza je zaustavljena i stanje se normalizovalo.
Naslijeđe
Danas, kad se velike boginje smatraju jednim od mogućih oružja za bioterorizam, američke vlasti smatraju da bi ovako drastični koraci mogli biti preduzeti u slučaju napada. Samo dvije sedmice prije napada na WTC, Centar za kontrolu i prevenciju bolesti u SAD (CDC) je objavio smjernice za borbu protiv moguće epidemije. Stručnjaci CDC-a tim dokumentom su upozoravali vlast da bi u slučaju epidemije bilo nužno uspostaviti karantin i dovesti u pitanje osnove ljudske slobode.
Stručnjaci su takođe istakli da bi SAD imao mnogo više problema sa uspostavljanjem tako rigoroznih mjera nego komunistička Jugoslavija.
Naravno, Jugoslavija je bila država pod vladavinom jedne partije s gotovo neograničenom vlašću, te joj je bilo neuporedivo jednostavnije sprovesti u praksu bilo kakvu odluku ili mjeru nego što je to ijednoj demokratskoj državi.
Ipak, gledano s ove vremenske distance, dok s jedne strane gledamo kako vlast u BiH pokazuje tragičnu nesposobnost u nabavci vakcina te poteškoće u organizovanju procesa vakcinacije, a mnogi građani šire razne teorije zavjere, odbijaju vakcinaciju i suprotstavljaju se najavljenim mjerama, tadašnja sposobnost i organizovanost jugoslovenske države da hitrom reakcijom suzbije širenje virusa i u rekordnom roku vakciniše svoje stanovništvo, djeluje zaista impresivno.
Film i nagrade
Jugoslovenska vlada dobila je međunarodne pohvale za uspješno suzbijanje epidemije, što je bio jedan i jedan od najboljih angažmana za Donalda Hendersona i SZO, kao i jedan od ključnih koraka u iskorjenjivanju velikih boginja.
Srpki režiser Goran Marković 1982. snimio je film Variola Vera o bolnici u karantinu za vrijeme epidemije. Godine 2002. BBC je prikazao televizijsku dramu nazvanu Variole 2002., koja je djelimično inspirirana događajima u Jugoslaviji.
Izvor: Danas/Dnevni avaz
Коментари
Постави коментар