A trebao je ovo biti još jedan od STAV-ova o dočeku Nove godine u gradu, ali sve je izbrisano, nije više bitno, sve je zasjenio crni oblak nad Crnom Gorom 1. januara 2025.-e popodne. Znamo svi i mučno je čak samo i ponoviti - monstruozno ubistvo 12 ljudi među kojima i dvoje djece na Cetinju.
I toliko toga bi željeli reći i toliko toga je u ovim danima već i rečeno i opet šta sve to vrijedi, svaka riječ postaje suvušna a jedino što se nameće je pitanje - dokle ovako?
Dokle ćemo samo po zlu i tragedijama biti poznati u svjetskim medijima? Šta još treba da se desi da se naši mozgovi dozovu pameti i da počnemo da se mijenjamo kako kao pojedinci tako i kao društvo u cjelini? I upravo ovo zadnje pitanje je možda ključno. Postavlja se svaki put poslije svake, po pravilu, sve gore i gore tragedije. I svaki put to pitanje ostaje bez odgovora i gasi se kao "svako čudo za 3 dana".
Sjetimo se užasa isto na Cetinju od prije samo 2 i po godine. I ista su se pitanja postavljala, i iste su se odgovornosti i promjene tražile i ništa nismo ni uradili ni naučili, naprotiv, toliko toga "moramo, trebali bi, hoćemo, vidjećemo... " i šta? Ništa! Jedino nova, još gora tragedija baš zato jer ništa nismo uradili! I, ne pritom ne mislimo samo na donosioce odluka nego prije svega na nas same. Nismo ih pritisli niti smo se mi osvjestili i trgnuli.
Ovakve događaje nemoguće je predvidjeti i šta god da smo uradili i mi na sebi i pritiskom na institucije možda uopšte ne bi bilo sprječeno, možda bi tragedija bila manja, možda je ne bi ni bilo, možda bi bila i gora... možda, možda i samo možda ali ne znamo jer nismo ništa preduzeli kao društvo da promjenimo pravac točka istorije. Propustili smo i treba nas bit sram, makar samo sram, to je najmanje što dugujemo žrtvama.
A toliko se zdušno volimo nazivati empatičnim i osjećajnim, ali problem je što izražavamo u velikom broju slučajeva samo nakon tragedija.
Koliko god potresna i respektabilna bila okupljanja i paljenja svijeća po crnogorskim trgovima, to nije preokret i društveno otrežnjenje. Štaviše, sve se češće pale i sve ih je više po trgovima a tišina je sve zloslutnija, duža i jezivija. A onda i to prođe, svijeća i tišine više ne bude pa nažalost, opet isto do nekog nvog odavanja pošte.
Uh, tako bi ovog puta stvarno voljeli da griješimo.
tekst se nastavlja ...
Ali ne, već sutradan nakon žalosti nastavljamo da se koljemo ko stoka i pljujemo po komšiji koji misli drugačije. Nastavljamo da prebrojavamo krvna zrnca jedni drugima, da mrzimo crnogorca, srbina, hrvata, albanca, rusa, amera, žabara, švabu... Nastavićemo da se bombardujemo i pijančimo ko manijaci tokom Badnje večeri i Božića. Nastavićemo da krivimo zapad i bilo kog i sve druge za to što smo mi sami sebi dopustili i od sopstvenog društva napravili. Nastavićemo po starom a ako ne vjerujete, što je još gore, dovoljno je da pročitate samo neke od komentara ispod objava o cetinjskom užasu i da vam se smuči život a u kojim ta mnoga "empatična bića" već u prvim satima i danima nakon užasa izlivaju salve mržnje, uvreda, cinizma...
A šta tek reći o našem svima redom jebenom političkom šljamu s dna kace koji nisu časili ni časa da počnu političku pljuačinu jedni po drugima čak i u ovom crnom i užasnom trenutku boreći se za glas i jeftine proklete političke bodove. Pa zar i u ovakvom trenutku nisu u stanju da umuknu i začepe svoje lajave pokvarene gubice nego rigaju bljuvotine i govna jedni po drugima i po svima nama. Za svako gađenje i prezir! Pa kakvi ste to ljudi? Ma da li ste uopšte ljudi? Zaslužujete li taj naziv? Ovdje bolje stati jer sve dalje može biti samo vulgarno.
tekst se nastavlja ...
PROČITAJTE JOŠ: Ostavka - od moralnog čina do šokantnog fenomena
I ko nam je onda kriv? Eto ko - mi sami.
Nije nam kriv tamo neki zapad nego mi koji već 3 decenije našim konstantno pogrešnim izborima da nas vode najgori, najnesposobniji, najneprofesionalniji, najpodmukliji među nama samo ređamo tragedije.
Mi koji gutamo njihove budalaštine i nasjedamo na bezočne laži, mržnju, podjele, raskole dok oni svi zajedno loču, prežderavaju se, pljačkaju nas i keze nam se u lice sretni što su nas po ko zna koji put napravili budalama.
Mi koji imamo kretenski, da kretenski, primitivni, zaostali kult i tradiciju oružja i koji djecu redom učimo kako je "junački" znati da pucaju.
Mi koji smo na užasnom 3. mjestu u svijetu sa između 240.000 i 250.000 nelegalnog komada oružja na nešto više od 600.000 stanovnika.
M koji djecu već generacijama zlostavljamo, izluđujemo, punimo im glavu nacionalizmima, mržnjama, sukobima, nasiljem, ludilom i onda se čudimo kad naprave tragediju, kad zlostavljaju vršnjake, kad mrze i kliču "ubij"... pa opet ništa ne mijenjamo.
Mi koji mrzimo bilo koga samo jer nije kao mi.
Mi koji podmećemo klipove prvom komšiji, satiremo prvu rodbinu,
Mi koji smo pasivni sa onim "Ne daj Bože, ne ponovilo se, samo meni da se ne desi" floskulama. E pa nema Bog ništa s tim - na nama je ali to uporno nećemo da shvatimo.
Mi iz još mnogo, mnogo drugih razloga.
Jesmo li onda empatični? Jesmo li osjećajni i kao pojedinci i kao društvo? Jesmo li u stanju pokrenuti promjene u društvu zajedno i natjerati one koje smo ovlastili da nas vode da promijene sistem da bi se u buduće mogućnosti za ovakve tragedije svele na najmanju moguću mjeru? Dobro razmislite prije odgovora ne nama, već samim sebi i svom bližnjem.
I šta sada? Hoćemo li preći i preko ovoga? Da li će i ovaj put izostati promjene?
Da, promijeniće se zakoni, možda će biti i smjena (koliko god to smješno zvučalo) jedino zbog pritiska javnosti, ali da li ćemo se suštinski promijeniti mi kao društvo i sistem u cjelini?
Svima su nama ruke krvave još od 1990-ih a sada je pala i crnogorska nadstrešnica. Kojim putem dalje, kao i uvijek, na nama je. Ono što je sigurno život ide dalje, ali ono što je još sigurnije Crna Gora mora zastati i ne, ne može se vratiti svakodnevnom životu kao do sada. Ne smije.
Autor: Hercegnovska svaštara
Коментари
Постави коментар