(VIDEO) BBC: Prevlaka, poluostrvo spoticanja Hrvatske i Crne Gore. Veze Vitaljine i Novog ne zaboravljaju se

Decenijama sinonim za vojsku, a već dvije decenije demilitarizovana. Nekada krcata topovima i raketama, a danas je posjećuje tek pokoji turista koji ponese štap za pecanje ili suncobran.

Ovo je priča o Prevlaci, najjužnijoj tački kopna Hrvatske, na ulazu u Boku Kotorsku.

Maleno nenaseljeno poluostrvo, dugačko oko 2,5 kilometra, a široko između 150 i 500 metara, obraslo makijom i mediteranskim biljem, predmet je spora Crne Gore i Hrvatske, nekada jugoslovenskih republika, danas dvije susedne članice NATO saveza.

Dok je bivša država bila na okupu, Prevlaku je obavijao blagi oreol misterioznosti, jer je kao vojno područje bila sklonjena od očiju zainteresovanih turista, a danas se ovdje život polako vraća.

Poslije sukoba prilikom raspada Jugoslavije, od 1996. do 2002. na Prevlaci su bile mirovne misije Ujedinjenih nacija.

Iste godine utvrđen je Protokol o privremenom graničnom režimu kojim je ovo područje demilitarizovano, a određena je mješovita policijska patrola na policijskom plovilu.

Protokolom je Hrvatska dobila kopneni dio poluostrva i morski pojas ulaza u Boku Kotorsku od oko pola kilometra, dok je dio uz obalu bližu Igalu proglašen „ničijim morem" i taj privremeni status je zadržan do danas.

Kako danas izgleda Prevlaka?

Do Prevlake iz Herceg Novog po septembarskom sunčanom danu stižem preko susjednog Igala, ali usput prelazimo granični prelaz Vitaljina odakle se put račva - lijevo se skreće ka špicu poluostrva na kom je tvrđava od bijelog kamena, a pravo nastavlja u selo Vitaljinu i dalje ka Dubrovniku.

Pasoška kontrola i državni simboli jasno sugerišu da se ulazi u Hrvatsku i Evropsku uniju.

Danas na Prevlaci nema stalnih mještana, ali nije pusta, posebno tokom ljetnje sezone.

Sa desne strane asfaltiranog puta, nailazim na kafić u hladovini gustih krošnji i za šankom upoznajem ugostitelja Vlaha Tripkovića.

Za život na najjužnijoj tački Hrvatske kaže da je „egzotičan", zamjerajući vlastima što ne održavaju dovoljno Prevlaku kao prirodno bogatstvo.

„Ovo je jug sela, jug opštine, jug države, kad prelazite granicu vidite lijepo poluostrvo sa tvrđavom na kraju i malo naselje, čempresi, romantika. Ali ako napravite đir, vidjećete da liči na Černobilj, napušteno sve", opisuje Tripković, koji je odrastao i živi u selu udaljenom nekoliko kilometara ka zapadu.

Na samoj Prevlaci, na djedovini drži kafić, nadomak plaže.

tekst se nastavlja ...

„Kroz cijelu istoriju, na Prevlaci je bila nekakva vojska - od Napoleona, Austrougarske, pa Prvi i Drugi i svjetski rat", opisuje.

Vojna tvrđava na rtu Oštro je sagrađena prije 170 godina zajedno sa Mamulom na susjednom ostrvu i tvrđavom Arza na narednom poluostrvu Luštici kao pomorski odbrambeni pojas Austrougarske carevine.

Kuća Vlahe Tripkovića je pet kilometara od same Prevlake, unutar kopna.

Kao dječak, dolazio je tu na plažu, nadomak žica i betonskih stubova koji su ograđivali dio pod kontrolom vojske.

„Znali smo doći na kupanje, ali znala nas je vojska i potjerati, ako bi im dolazio neki starešina."

Za vrijeme komunističke Jugoslavije, Jugoslovenska narodna armija je tu imala jedan od najsavremenijih poligona za ispitivanje artiljerijske municije i raketa protivvazdušne odbrane, kao i raketne baze, topove i optičke sisteme.

Danas je na mjestu nekadašnje stražarske kućice još jedan kafić, a lijevo od staze počinje mala pjeskovita uvala, gdje nekolicina turista uživa u danima ljeta.

Društvo prijatelja dubrovačke starine, uz podršku Vlade Republike Hrvatske, započelo je projekat obnove tvrđave na poluostrvu Prevlaka, sa planom da se tu napravi muzej austrougarske mornarice, ali radovi traju već godinama.

Ispred ovog utvrđenja, koje bjelinom blješti na podnevnom suncu, srećem rijetke pecaroše i par Amerikanaca.

Ken i Džil su, kažu, tu slučajno došli iz Dubrovnika, prateći prirodne ljepote za koje malo turista zna.

„Svi su vrlo prijatni i prijateljski nastrojeni, zabavno nam je da istražujemo grad i vidimo ovo ovdje", kaže ona.

Kada su čuli da je pred njima tvrđava iz perioda Austrougarske, baš kao i Mamula na obližnjem ostrvu koja se odatle vidi kao na dlanu, ona uz osmeh primjećuje da je na „Balkanu dosta istorije".

Od tvrđave uzbrdo vodi uži makadam kojim se ne može daleko stići kolima, već samo pješke.

Napuštena plava kuća pored puta najdalja je tačka do koje sam u brdu stigla, kod nje se stiče utisak napuštenosti koji opisuje Vlaho Tripković.

Nedaleko odatle su, kaže, spomenik Česima koje su italijanski fašisti držali u logoru tokom Drugog svjetskog rata i mučili glađu. Područje oko spomenika korišćeno je kasnije kao heliodrom.

JNA će se odatle povući 1992. sa dubrovačkim korpusom poslije sukoba sa hrvatskom vojskom, a takozvani Tehnički opitni centar prebaciće se u Lušticu, u Crnoj Gori.

Hrvatska je 1991. proglasila nezavisnost na osnovu održanog referenduma i početkom 1992. stekla međunarodno priznanje.

'Crvuljak teritorije' zagušen granicom

U povratku, razgovaram sa Vlahom koji je bio mornar 17 godina, ali se tog posla zasitio.

Na pitanje zar plovidba nije uzbudljiva jer se putuje svuda, uz osmjeh odgovara: „To su samo zablude ljudi s kopna koji jedva znaju plivati, a kamoli šta drugo".

Sredinom septembra, ispred njegovog kafića na improvizovanom pjeskovitom parkingu zatičem automobile sa tablicama različitih hrvatskih gradova, ali i beogradskim i hercegnovskim oznakama.

Najviše ih je sa dubrovačkim, ali su to djelimično i iznajmljeni automobili koje stranci unajme za obilazak okoline.

Pokazuje mi da je granica njegovog imanja omeđena žicom iza koje je bila vojarna, što je hrvatska reč za kasarnu.

„Trenutno je država upisana na tome, a ovo gdje sad stojimo je moja djedovina, tako da sam svoj na svome", kaže pokazujući rukom.

Odmah dodaje da od kantine ne može da živi i da na seoskom imanju uzgaja masline, a prošle zime je sa klesarima radio na obnovi tvrđave.

Kao ugostitelj, teško opstaje i u špicu sezone, ali ne zbog toga što nema gostiju, već zbog neriješene infrastrukture ovog, kako kaže, „crvuljka teritorije".

Kafić je otvorio 2017. i posla svake godine ima sve više, ali hranu ne priprema, osim kad mu se gosti unaprijed najave.

„U sedmom i osmom mjesecu, mi smo ovdje zagušeni granicom, kilometarske su kolone, meni je jedini izlaz morski put do susednog mesta Molunta.

„Sve više dolaze iz Crne Gore i Srbije, ovo je postalo hercegnovsko izletište, jer su tamo zakrčeni turizmom, a ovo je zadnji kutak netaknute prirode i izolacije."

Dolaze i stranci kojima je dosta gužvi u Dubrovniku i Kotoru, dva velika lučka grada u koje pristaju prekookeanski kruzeri.

„Onog trenutka kad prvi mikser betona ovdje prođe, koji mnogi sanjaju i o tome pričaju, ovaj mir je gotov", očekuje Tripković.

Urbanizaciju ne sprječava spor između dvije države, već nerješeni imovinski odnosi između države i privatnih vlasnika, pojašnjava mi.

Već desetak godina, dva crnogorska i dva hrvatska policajca zajedno patroliraju.

„To im je neki performans, Crnogorci dođu brodom na rivu, naši dođu autom i popiju kafu, oni su obavili posao" - opisuje on.

Selo Vitaljina, pripada Konavlama, a bliže je Igalu

tekst se nastavlja...

PROČITAJTE JOŠ: Obznanjen Protokol o Prevlaci - Evo šta piše u sporazumu između Hrvatske i SRJ

Sa Prevlake odlazim dublje u kopno čiji istočni dio pripada Crnoj Gori, a zapadni Hrvatskoj, gdje je smještena Vitaljina.

U ovom pustom i šarmantnom mediteranskom selu, u opštini Konavle, ukupno živi stotinak ljudi, od toga tek dvadesetak mlađih.

U zaseoku Donji kraj, ispred uredno sređene bašte i vrta sa cvećem, zatičem 70-godišnju Luciju Bratičević.

Ponosna je na baštu odakle bere povrće, sakuplja jaja - sve domaće.

U Vitaljini živi od rođenja, ovdje se i udala i zasnovala porodicu, a sad je ponosna baka sedmoro unučića.

„Lijep, čist vazduh, zdrava hrana, naša domaća, ne bih mijenjala ni za šta", kaže i pokazuje na zelen i povrće.

Na pitanje o Prevlaci, oko koje se godinama spore političari, u dahu i kroz osmjeh odgovara:

„Mi njih ne slušamo ništa, lažu i njihovi i naši, nijedan nije dobar."

Miran seoski život mještana u ovoj pograničnoj oblasti poremetio je rat početkom devedesetih.

Već u jesen 1991. granate su padale na Dubrovnik, a u ovoj oblasti su počele borbe između crnogorskih i hrvatskih snaga.

Lucija je tada imala dijete i tromjesečnu bebu.

Pokazuje mi na obližnje brdo odakle su crnogorske snage pucale na njih, „jer su im bili prvi na udaru".

„Mi smo morali pobjeći, uzela sam sina u naručje i otišli smo nas četvoro i svekrva na dva-tri dana, a ostali godinu i po svuda po svijetu - od Dubrovnika, do Istre", kaže ona, dodajući da se naježi kad se sjeti jer nije znala šta je čeka.

Prije i poslije, u ovom kraju živjelo se lijepo, kaže.

Pošto im je Dubrovnik daleko, išli su u Herceg Novi u školu i na posao, do tamo im je trebalo dva i po sata.

Od Straduna, centralne dubrovačke ulice, dijeli ih skoro 50 kilometara, a od ljekovitog blata u Igalu samo brdo i desetak minuta vožnje.

„Išli smo pješke u Herceg Novi, ko je u to doba imao auto da ode, a do Dubrovnika je tri dana hoda", kaže Lucija, uz osmjeh.

Opisujući koliko im je bilo lijepo u Jugoslaviji, navodi da su u to vrijeme „svi su pjevali", a sad da neko pjeva „rekli bi poludio".

I sad ide redovno u Crnu Goru, sestra joj živi u Igalu.

„Nas nije rastavio ni rat, ni niko. Ljudi se nisu dijelili, podjele te političari, podjeli te zla sreća."

'Boka znači usta, nije logično da jedna usna pripada tamo, druga ovamo'

Na drugoj strani, Prevlaka ima simbolički značaj za mještane Bokokotorskog zaliva, kaže Novljanin Milan Vajagić, član Udruženja boraca narodnooslobodilačkih ratova, kratko i predsjednik opštine Herceg Novi.

„Iako je bila katastarski vezana za Cavtat kao opština Vitaljina, od 1850. kad je počela da se otkupljuje zemlja, to je stalno smatrano dijelom Boke.

„Poslije Drugog svjetskog rata je pripala Hrvatskoj, ali o tome niko nije vodio računa, jer je tamo bila vojska, a vojska je bila zajednička", kaže Vajagić, koji se živo sjeća perioda zajedničke države kada su djeca iz Vitaljine išla u školu u Herceg Novi.

Iz Herceg Novog pogled ne puca na pučinu, već na Njivice i Rt Kobilu iza kojih tek špicem izranja Rt Oštro, krajnji dio Prevlake i najjužnija tačna kopna Hrvatske.

Kada se šetajući rivom stigne do spomenika osnivaču grada Tvrtku Prvom Kotromaniću i zakorači ka zidinama i stepenicama Starog grada, Prevlaka se u daljini ukaže na moru.

„Ovo što vidite s ove strane, to je naše, s one strane je njihovo", pokazuje mi Vajagić dio kopna na čijoj sredini je povučena međudržavna granica, zaklanjajući se od jakog sunca u hlad.

Sadašnji status Prevlake opisuje kao da „nije ni njihovo, ni naše", ali iskustvo ga uči da se neće žuriti sa postizanjem dogovora.

Sredinom devedesetih, bio je član Radne grupe koja je prikupljala građu za arhive Herceg Novog i Kotora, u vrijeme kad je Momir Bulatović bio predsjednik Crne Gore, ali ne zna šta se dogodilo sa prikupljenim materijalom kada je odnet u Beograd, gdje je bilo sjedište jugoslovenske vlade.

Smatra da Crna Gora polaže pravo na Prevlaku jer je Rt Oštro bio u nadležnosti Boke Kotorske, prije izgradnje tvrđava pije 170 godina.

„I na Rtu Oštro, i na Mamuli i na Arzi su bili svjetionici radi bezbjednosti plovidbe na moru, njih je održavala Lučka kapetanija Meljine ili Lučka kapetanija Kotor.

„Boka u prevodu znači usta, jedna usna pripada tamo, druga ovamo, to nije logično", kaže Vajagić.

Šta kažu političari?

Za Hrvatsku bi moglo da bude sporno more, a za Crnu Goru granica i na moru i na kopnu.

Tokom zvanične posete Hrvatskoj početkom septembra 2023, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je izjavio da će dvije zemlje „sva otvorena bilateralna pitanja rješavati kroz dijalog, vodeći se principima prijateljstva, dobrosusjedstva i strateškog partnerstva u NATO savezu".

Ipak, nema napretka u procesu demarkacije granica između Crne Gore i Hrvatske, članice Evropske unije, navodi se u izvještaju Evropske komisije za 2022.

tekst se nastavlja...

PROČITAJTE JOŠ: Nova destabilizacija ili konačno rješenje? Crna Gora traži novi dogovor o Prevlaci

Hrvatski ministar spoljnih poslova Gordan Grlić Radman je saopštio da želi da vidi rješavanje otvorenih pitanja koja, ocjenjuje, nisu pomaknuta s mrtve tačke, a jedno od njih je razgraničenje na poluostrvu Prevlaka.

Radman je ponovio stav zvaničnog Zagreba da za kopneni dio granice postoji dogovor, ali da je otvoreno pitanje razgraničenja na moru.

Međutim, zajedničke komisije za razgraničenje nisu se sastajale osam godina, pisala je Radio Slobodna Evropa.

Ukoliko se Crna Gora i Hrvatska ne dogovore, rješavanje pitanja granice može biti povjereno međunarodnim sudovima.

Ovo je samo jedna od spornih granica na Balkanu.

Status Kosova je sporno pitanje za Srbiju, ali i granice sa Bosnom i Hercegovinom na Drini oko Bajine Bašte i Zvornika, kao i sa Hrvatskom na Dunavu oko Šarengradske i Vukovarske Ade.

Dugo je trajao spor Slovenije i Hrvatske oko Piranskog zaliva, čime je Ljubljana uslovljavala Zagreb na putu ka Evropskoj uniji, a na kraju je rješen tek međunarodnom arbitražom.

Ne ostavljati za sledeće generacije'

Stiče se utisak da se Hrvatska ne trudi previše da rješi taj sukob, a kako će se tu odnositi biće politička odluka Zagreba, ocjenjuje Janja Hojnik, prodekanka Pravnog fakulteta u Mariboru koja se bavi pravom Evropske unije.

„Ako Crna Gora ne popusti, Hrvatska bi mogla blokirati ulazak u EU", navodi Hojnik u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.

Vjerovatno će Zagreb procjenjivati u zavisnosti od toga kako će to uticati na njihov diplomatski ugled, dodaje profesorka, napominjući da Slovenija nije imala međunarodnu podršku kada je blokirala Hrvatsku zbog Piranskog zaliva.

Žao joj je što se Evropska komisija ne bavi više tim pitanjima, već tvrdi da su granice bilateralno pitanje, iako je jedan od uslova za ulazak države u EU da ima sređene granice.

„Važno je i za Šengen i druga pitanja prava EU, poput ribarstva. Konačno, ni ime države nije EU pitanje, pa je kod Makedonije znatno uticalo na njihov proces uključivanja. Granične sukobe treba rješiti, a ne ostavljati za sledeće generacije", zaključuje profesorka.

Izvor: BBC na srpskom